| INICIJATIVE NIKOLA PETKOVIĆ O PRIHVAĆENOJ IDEJI DA PISAC POSTANE ZANIMANJE |
| Otkako su klasificirani pisci i književni prevoditelji, zainteresirani među njima moći će se birati u zvanja, bilo umjetnička bilo društveno-humanistička i naši će autori moći raditi kao predavači i profesori na fakultetu... |
 RIJEKA » Na posljednjoj sjednici Nacionalnog vijeća za znanost prihvaćena je inicijativa Hrvatskog društva pisaca da se prepozna novo polje unutar nacionalne akademske zajednice. Riječ je o polju »književnost« koje ima dvije pripadajuće grane – »spisatelj« i »književni prevodilac«. Ovim povodom razgovaramo s Nikolom Petkovićem, predsjednikom HDP-a, koji je s Marinkom Koščecom sastavio prijedlog za prepoznavanje polja i grana. Što konkretno za pisce i prevoditelje znači prihvaćena inicijativa Hrvatskog društva pisaca? – Ona znači konačno prepoznavanje spisatelja, ne samo unutar akademske zajednice, odnosno od Nacionalnog vijeća za znanost, nego i u samoj hrvatskoj kulturi i književnosti. Situacija do prije desetak dana, što se Hrvatske tiče, trajala je skoro pa četvrt stoljeća i bila je potpuno apsurdna: postojali su dramski pisci, libretisti, pantomimičari – na potonje mi je pažnju skrenula kolegica Daša Drndić koja je dosta davno započela inicijativu za prepoznavanje pisaca, a nije bilo pisaca. I sami vidite da tu nešto ne štima. Ali, to »neštimanje« bila je prednost koju smo, nakon što smo Marinko Koščec i ja sastavili dopis Nacionalnom vijeću za znanost, imali već u startu. Pisanje u fušu Znam da pretvaranje previda u prednost zvuči rubno paradoksalno, ali ne. Ja sam osobno imao tu sreću da sam komunicirao s dva izuzetno profesionalna i razumna Krešimira. Krešom Pavelićem, predsjednikom NVZZ, i Krešom Hajdarevićem. Obojica su taj paradoks nepostojanja pisaca, koji su temelj i uvjet za postojanje i libretista i dramskih pisaca, vidjeli kao jedan nesporazum unutar akademije i kulture i bili spremni saslušati nas pozorno. Njihova otvorenost i kolegijalnost dala nam je energiju za nastavak pregovora, a njihovi praktični savjeti bili su itekako od pomoći. Odsada, otkako su klasificirani pisci i književni prevoditelji, zainteresirani među njima moći će se birati u zvanja, bilo umjetnička bilo društveno-humanistička i jednom, kad se počnu otvarati bilo specijalistički, bilo odsječni, sveučilišni studiji kreativnog pisanja, naši će autori moći raditi kao predavači, profesori... ovisno o njihovom zvanju. Znači, radi se o sadržajnoj, a ne samo o simboličkoj gesti, no pravi posao tek je pred nama. Ali, nekako se moralo početi, a ovo je bio prvi korak koji je od izuzetnog značenja za nacionalnu književnu i intelektualnu zajednicu. Kakav je do sad bio status pisaca u Hrvatskoj? – Pisci su uglavnom bili tretirani kao hobisti, kako je to nadahnuto objasnio potpredsjednik HDP-a Robert Perišić u njegovim pregovorima s dvije garniture Ministarstva kulture u vezi s Inicijativom »Pravo na profesiju«. Bilo je i ima slobodnih umjetnika među piscima, ali to su, u ovim sve nehumanijim neofeudalnim uvjetima u kojima živimo, a za koje su nas gospodari zbilje uvjerili da imaju elemente neoliberalizma, izuzetno hrabri ljudi koji su uglavnom na rubu egzistencije. Pisci kod nas nemaju »background« intelektualaca koji su stekli MFA diplomu (Masters of Fine Arts) za koju još niti nemamo jasno definiran ni aktiviran ekvivalent. Radi se o ekvivalentu doktorata, ali u kulturama koje poznaju tradiciju studiranja kreativnog pisanja. Mi koji pišemo, a koji nismo hrabri da odemo u slobodnjake, imamo zaposlenje bilo u novinama, bilo pri školama i fakultetima... ali nije li i to pokazatelj hobizma? Kad pišeš roman, ili bilo koji zahtjevniji književni oblik koji iziskuje kontinuitet, to radiš tako da kradeš od slobodnog vremena, od vikenda, godišnjih... u nadi da će obitelj za tvoja povremena nestajanja dok si im fizički pred nosom, imati razumijevanja. A sav taj »rad u fušu«, nije i ne bi trebao biti u redu. Nadam se da će ovo prepoznavanje otvoriti prostor za osnivanje studija i piscima ne samo pružiti priliku zaposlenja, nego i omogućiti da odgoje i obrazuju generacije spisatelja i spisateljica koji će u radnoj knjižici imati upisan MA, i/ili hrvatski ekvivalent Master of Fine Arts. Uvjeti i kriteriji Koji su uvjeti da bi netko stekao zanimanje pisca? Mogu li u tu kategoriju ući baš svi ili ipak postoje neki kriteriji? – Jako dobro pitanje. Ključno. Presretan sam što smo ovo ostvarili, ali kad sam razgovarao s Marinkom Koščecom bez kojega se ovo prepoznavanje ne bi dogodilo, složili smo se da odmah nakon što se nacija probudi iz hibernacije godišnjih odmora, trebamo složiti ekipu i jasno, dogovorno i odgovorno razraditi kriterije za izbore u zvanja. Uputio sam pozive članicama i članovima Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja i dogovaramo sastanak ili krajem kolovoza ili početkom rujna na kojemu bismo, u kontaktu s agencijama i uredima, vijećima... razradili kriterije i uvjete za izbore u zvanje. Oni trebaju biti rigorozni, ali i sadržajni. Treba prepoznati kvalitetu, a ne samo kvantificirati radove što je u velikoj mjeri slučaj u nemalom dijelu nacionalne akademske zajednice. Da, ovo je tek početak jednog velikog posla i pozivam sve zainteresirane, bez obzira na članstvo, da nam se jave i pridruže u kreiranju nečega što je neprijeporno od nacionalnog interesa. Da li to znači da će se zanimanje »pisac« upisivati u radnu knjižicu, odnosno da će slijedom toga pisci imati sva prava kao i ostali zaposleni? – Naravno. Ukoliko budu izabrani u zvanje i ukoliko se zaposle na programima, odsjecima kreativnog pisanja, njihovo će zanimanje biti pisac i kao takvo upisano u radnu knjižicu. Zašto ovo u vašem mandatu predsjednika HDP-a smatrate iznimno važnim činom za hrvatsku kulturu i književnost? – Imam tu sreću da, na neki način, posjedujem »dvojno državljanstvo«, neki oblik dvojnog pripadanja. Kao profesor na Filozofskom fakultetu pripadam akademskoj zajednici, dok kao pisac pripadam kontekstu hrvatske književnosti i kulture. Dok sam živio u SAD-u, predavao sam teoriju i povijest svjetske književnosti, ali i kreativno pisanje, tako da sam upoznat s komparativnim elementima dviju kultura i dviju akademskih zajednica te sam osjetio da sam dobro potkovan da se uhvatim upravo ove točke kao središnje. Složna ekipa Iskustvo Amerike i zbilja Hrvatske, u kojoj su pisci do jučer bili nevidljivi na karti sveučilišta, te moja pozicija koja spaja ta dva svijeta dali su mi energiju da poradim na kategorizaciji pisaca. Svatko od nas u Upravnom odboru i Predsjedništvu HDP-a na sebe je uzeo po segment programa, a ovo je na neki način bio projekt kojemu sam se odlučio posvetiti na samom početku i izgurati ga do kraja mandata. Na sreću, sve je išlo puno brže. Ali, bitna je i nezaobilazna stvar da imamo izvrsnu i složnu ekipu u uredu HDP-a. Tajnice Sanja Popović i Ana Brnardić izvrsne su suradnice, Robert Perišić i »Pravo na profesiju« postigli su i postižu ozbiljne rezultate. Poslovi se učinkovito delegiraju i moram naglasiti da mi je neizmjerno drago da radim s ljudima koji su uvijek spremni priskočiti i uskočiti i da je razina entuzijazma u HDP-u gotovo nevjerojatna, čak i za bolja vremena nego što je ovo naše kojega obilježavaju apatija i anomija. Primjer Marinka Koščeca, njegovog dirljivo nesebičnog angažmana, samo je jedan u nizu primjera pozitive kojom HDP obiluje. S takvim ljudima ništa nije teško postići i sve je ovo segment organiziranog i timskog rada koji će se nastaviti na jesen razradom kriterija i poslovima koji će dovesti do osnivanja, nadam se, nekoliko studija stvaralačkog pisanja. Kim CUCULIĆ ---------------- lp, boro |
irida
bglavac
