Novac je naše gorivo. Omogućuje nam da se krećemo kroz život, da zadovoljimo svoje potrebe i da kvalitetnije živimo. Zahvaljujući novcu imamo puno više izbora na raspolaganju, ne moramo pristajati na kompromise, te možemo živjeti slobodnim, neuvjetovanim i autentičnim životom. Ipak, neki ljudi novcu dodjeljuju posve pogrešnu ulogu, pa umjesto da im bude gorivo na putu do kvalitetnijeg života, prema njemu se odnose kao da im je destinacija. Kada se to odgodi, novac više ne donosi slobodu, već nerijetko upravo suprotno.

Bogatstvo izraženo novcem puno je teže definirati od siromaštva. Baš kao što ni uspjeh u poslu nikad nije konačan, i stalno ga moramo potvrđivati, tako nam ni novca (ako ga postavimo za cilj) bez obzira koliko ga zaradili nikad neće biti dovoljno. Nakon prvog milijuna htjeti ćemo ostvariti drugi, nakon drugog treći, i tako unedogled. Naši apetiti nikad neće biti zadovoljeni, i uvijek ćemo željeti više. No u ovakvim okolnostima, za uživanje u njemu najčešće nećemo imati vremena, a vrlo često ni kapaciteta.

Podsvjesne potrebe

Kakav ćemo imati odnos prema novcu, hoće li nam novac pomoći da kvalitetnije živimo ili ćemo postati njegovi taoci ovisit će o našim podsvjesnim potrebama, a one se formiraju još u našem najranijem djetinjstvu.

Kao djeca trebali smo ljubav, podršku i odobravanje roditelja - oni su nam bili potrebni za normalan emocionalni i duhovni razvoj. Zahvaljujući tome razvili smo zdrav odnos prema životu, prema sebi, pa i novcu. No ako nam je sve to bilo uskraćeno, ili to nismo dobivali na adekvatan način, stalno ćemo, i kao odrasli na nekom segmentu osjećati manjak, bez da smo uopće svjesni što je to što nam nedostaje. Kako bi umanjili svoj osjećaj nepotpunosti, neki će ljudi imati potrebu stalno biti okruženi drugima, neki će svoj manjak kompenzirati hranom, ovisnošću o porocima, društvenim mrežama ili raznim gadgetima, dok će neki postati ovisni o novcu. Na koji način će se emocionalni manjak odraziti kod svakog čovjeka ovisit će o nizu čimbenika, no ako je osoba uz manjak emocionalne podrške odrasla u siromaštvu, ako su joj kao djetetu bila uskraćivana mnoga zadovoljstva, ili čak osnovne potrebe, velika je vjerojatnost da će, ako joj se pruži prilika s vremenom postati ovisna o zgrtanju novca.

Ovisnost o novcu

Iako su neke ovisnosti na prvi pogled manje štetne od drugih, sa psihološkog aspekta, sve su one slične, imaju sličan uzrok i manifestiraju se na sličan, (auto)destruktivan način. Baš kao što osoba koja pati od bulimije ne može prestati uzimati hranu, podsvjesno očekujući da će joj hrana donijeti emocionalnu sigurnosti i toplinu, tako ni osoba koja je razvila ovisnost o novcu iz istog razloga ne može prestati akumulirati novac, a kako bi do njega došla, obično neće prezati ni pred čime. Ako ga sama nije sposobna stvoriti (a često nije), onda će ga ukrasti, ne razmišljajući pri tome ni o moralnim ili etičkim načelima, niti o stvarnoj šteti koju tako čini sebi i drugima. Pa ipak, zadovoljenje emocionalnih potreba, bez obzira koliko novca osoba skupila na ovaj se način neće dogoditi, no kako osoba ne zna drugačije, cijelo će vrijeme ponavljati isti obrazac, samo što će joj se apetiti - kao kod ovisnosti o drogi, stalno povećavati. Ovo vjerojatnog objašnjava zašto određeni ljudi iz naše političke i gospodarske realnosti nisu u stanju stati ni nakon što su kroz financijske realokacije višestruko osigurali sebe, i nekoliko generacija poslije.

Materijalno bogatstvo – duhovno siromaštvo

Zanimljivo je da ljudi koji su zapeli u ovakvom modelu ponašanja najčešće nikad ni ne iskušavaju stvarne dobrobiti novca. Naime, nezadovoljene emocionalne potrebe koje novcem pokušavaju razriješiti čine ih nesposobnima za životnu ekspanziju, stoga u novcu i mogućnostima koje on pruža ne mogu istinski uživati. Osim toga, ako su i sami odrasli u siromaštvu, njihov se mentalni softver još u djetinjstvu programirao za siromaštvo, pa suštinski ništa drugo ni ne mogu iskusiti. Oko sebe će možda stvoriti raskoš, no unatoč tome neće živjeti kvalitetno, te će bez obzira na sav novac koji su skupili nastaviti živjeti u siromaštvu.

Gubitak slobode

No uslijed ugrađenih, podsvjesnih programa siromaštva vrlo često neće biti u stanju niti zadržati ono što su akumulirali, već će nizom podsvjesnih poteza prije ili kasnije sami sebe dovesti do toga da sve što su stekli izgube. Neki će ljudi u silnoj potrebi da svoje bogatstvo uvećaju – novac pogrešno uložiti, neki će ga, nesvjesni svojih stvaranih potreba naprosto rasipati, dok će mnogi u svojoj gladi za novcem i nepromišljenim akcijama oko njegova zgrtanja otići predaleko. Tako će uz novac nepovratno izgubiti i svoj integritet, a nerijetko i slobodu.

Novac, koji bi nam, kada s njim uspostavimo pravi odnos i kada ga stavimo na pravo mjesto trebao pružati više mogućnosti, više izbora i više slobode, na ovaj način nerijetko dovodi upravo do njenog gubitka.

Zatvorska rehabilitacija

Ipak, postavlja se pitanje je li u ovakvim slučajevima lišavanje slobode ovisnika o novcu (onih koji su se u njegovom zgrtanju ogriješili o zakon i etička načela) u fizičkom smislu, kao isključivo rješenje, ujedno i ispravno. Jer dok god se ne razriješe uzroci koji su ovisnost stvorili, neće se riješiti niti problem. Bez toga, jedna će se ovisnost eventualno zamijeniti drugom, no i ta druga može biti jednako štetna kao i ovisnost o novcu, i za osobu i za okruženje.

Osamdesetih godina prošloga stoljeća u jednom su američkom zatvoru rađena istraživanja ponašanja zatvorenika koji su završili u zatvoru zbog stalnih krađa. Čak osamdeset posto onih koji su se nakon što su odslužili svoju kaznu vratili na slobodu ponovo je počinilo krađu, dok svega dvadeset posto zatvorenika krađu više nije ponovilo. Međutim, kada su zatvorenike počeli podvrgavati psihoterapiji, koja je bila usmjerena na izlječenje uzroka njihove ovisnosti, omjer je po izlasku iz zatvora bio obrnut: osamdeset posto ljudi više se nikad nije vratilo starom modelu ponašanja.

Možda bi i naš zatvorski sustav, koji postaje sve popularnije okupljalište ovisnika o novcu, trebao slijediti sličan primjer, te im u zatvorskom prostoru osigurati adekvatnu psihoterapiju. Tako bi svi oni koji su tamo dospjeli dobili priliku izliječiti svoje emocionalne manjkove iz djetinjstva te bi tako, jednom kada se vrate na slobodu bili manje štetni za društvo.

https://www.funkymem.com/