Florence Nightingale

Irena Benko
Iz: časopisa Nova Akropola, broj 36

Florence Nightingale živjela je u vrijeme velikog jaza između siromašnih i onih bogatih koji su vjerovali da je sâm Bog odabrao njihovo bogatstvo, a u svojoj mudrosti nije zaboravio stvoriti i niže slojeve za obavljanje onih “manje vrijednih” poslova. Uobičajeno je da borci, kakvom će se pokazati i Florence, izrastaju iz redova siromašnijih od kojih život očekuje iznimnu hrabrost i čvrstoću, no Florence je bila dijete izrazito imućne obitelji i od nje se nikada nije tražilo da zarađuje za život. Od mladih, dobro odgojenih dama njezina vremena očekivalo se tek ljubazno, tiho, uzorno religiozno ponašanje te smjerni rad bez osobitih drugih interesa. Za žene iz radničkih obitelji bilo je pak posve uobičajeno raditi u zagušljivim i bučnim tvornicama od zore do mraka za sramotno nisku plaću. Imućne su žene također trpjele, samo na jedan drugačiji način. Njihov je život u pravilu bio ograničen, dosadan i beskoristan. No, Florence je bila obrazovano i pametno ljudsko biće, neobično osjetljivo na patnje drugih, koje su gušili uglađeni i isprazni razgovori uz šalice čaja i beskrajne večeri uz vatru kada nije bilo plesa ili poziva na večeru.

TEŠKO OBITELJSKO BREME

Florence Nightingale rođena je 1820. godine u Firenci, na jednom od brojnih putovanja njene obitelji po Europi, gdje se Nightingaleovi ponovno vraćaju sedamnaest godina kasnije u namjeri da njihove kćeri usvoje različita znanja. Poslije ljetnog obilaska talijanskih jezera, mnogobrojnih zabava i uzbuđenja, obitelj se preselila u Ženevu u Švicarskoj. Grad je u to vrijeme bio prepun izbjeglica i Florence je počela upoznavati svijet potpuno različit od onoga kojemu je pripadala – svijet teškoća, siromaštva, beznađa, ali i hrabrosti. Europu je prošla da bi učila, i naučila je daleko više nego što su ples, glazba, slikarstvo. Sve zabave i lakomislena opuštenost nisu je toliko zaslijepili da ne bi vidjela bijedu onih koji su živjeli u ratnim područjima. Pod dojmom novih iskustava 7. veljače 1837. godine zapisala je u jednoj svojoj bilješci: “Bog mi je progovorio i pozvao me da mu služim”. Od toga dana Florence je uvjerena da joj je sudbina namijenila neku posebnu zadaću.

Tri godine kasnije obitelj se vraća u Englesku. Kad joj je brat njezine najbolje prijateljice Marianne, Henry Nicholson, iznio svoju bračnu ponudu, Florence, na zaprepaštenje obitelji, odbija brak ili, kako je to vidjela njezina majka, odbija svoju jedinu životnu obavezu – udati se.

Florencina majka i godinu dana starija sestra Parthenope bile su “izgubljene duše” bez vlastitih snova, te su svoje živote posvetile uništavanju Florencinih, jer se nisu uklapali u njihove skučene vidike.

U želji da učini nešto korisno i već očajna od ispraznog života, Florence se prihvaća studija matematike u kojem vidi svoj spas, a s kojim se dakako njena majka nije imala namjeru složiti. U svojoj je sobi potajice proučavala matematiku, grčki i filozofiju, učeći u hladnoći do ranih jutarnjih sati kada još ni posluga nije ustajala. Pred doručak bi tek odložila papire, zagladila kosu i spustivši se niz stube zaživjela iznova bezličnim i dosadnim životom.

NA TRAGU POSLANJA

U dobi od dvadeset i četiri godine, Flo, kako su je prijatelji zvali od milja, iznenada je jasno uvidjela što bi mogla raditi – mogao bi to biti rad s bolesnicima u bolnici, posao koji se danas smatra brižnim i hvalevrijednim, no u ono vrijeme takvo što bijaše potpuno nezamislivo. Bolnice su bile jezovita mjesta i na svaki su se način nastojale izbjeći. Bile su tamne, zapuštene i prljave. Bolesnici oboljeli od različitih bolesti gurali su se u istim odjelima, pa čak i u istim krevetima, a pojam higijene jedva se mogao nazrijeti. Madraci bijahu vlažni, a posteljina se često nije mijenjala dolaskom novog bolesnika. Liječnici nisu prali ruke prije operacijskih zahvata, a nosili su istu odjeću u kojoj bi došli na posao – samo ih je pregača štitila da se ne umrljaju krvlju.  Medicinske je sestre općenito bio zao glas zbog njihovog alkoholizma, nebrige i prljavštine. Stoga se nijedna dama ni u snu ne bi približila takvim bolnicama i Florence to nije smjela ni spomenuti svojoj obitelji. Istovremeno je znala da treba proći izobrazbu ako želi biti korisna, pa je odlučila na nekom bolničkom odjelu naučiti raditi taj posao.

Tek je u svojoj dvadeset i šestoj godini od jednog prijatelja doznala o Institutu đakonica; bile su to ugledne i religiozne žene iz njemačkog grada Kaiserwertha koje su njegovale bolesnike. Florence se nadala da se njena majka neće moći usprotiviti odlasku na tako ugledno mjesto, no još neko vrijeme nije nalazila snage spomenuti joj svoju zamisao. Čuvanje tajne i maštanja koja nikako da ugledaju svjetlo dana doveli su je krajem 1847. g. do  živčanog sloma, pa je prijatelji Charles i Selina Bracebridge odvode u Rim nadajući se da će joj takva promjena dobro doći. Šest mjeseci boravka u Rimu ne samo da joj je povratilo zdravlje, već joj je podarilo i prijateljstvo Sidneya Herberta – čovjeka koji će joj u nadolazećim godinama biti osobito važan zbog mnogih zajedničkih djela.

Tijekom 1849. g. očaj je gotovo tjera u samoubojstvo. U njezinom biću zaživio je Richard Moncton Milnes o kojem je zapisala: “To je čovjek kojeg sam obožavala”. Znala je ipak da bi je brak omeo u njenoj nakani pa zato odbija bračnu ponudu, što joj skoro slama srce.  Novonastalo emotivno stanje donosi joj i neku korist, jer Florence osnažuje odluku svojeg odlaska u Kaiserwerth, što u srpnju iste godine konačno i čini. Ovdje ima priliku mjesec dana proučavati kako ugledne kršćanke pomažu bolesnima. Vraća se kući sa svojom mezimicom, sovom Athenom, sa sigurnošću u džepu (piše brošuru o gospođama iz Kaiserwertha) i radošću u srcu.

Otac joj se razbolio od ozbiljne očne bolesti i dok mu Florence nesebično priskače u pomoć imaju više vremena za druženje kroz koje otac, upoznajući se pomalo s njezinim idejama, postaje i njen saveznik u sukobu s majkom i sestrom Parthe.

OD MARIONETE DO NADSTOJNICE

Florence odlazi u Pariz, obilazi ubožnice i ambulante, promatra operacijske zahvate, prisustvuje liječničkim vizitima. Odaslala je pismene upitnike u francuske, njemačke i engleske bolnice uspoređujući odgovore i praveći zabilješke. Učila je kradom nekoliko godina, a 1853. g. pomalo se počelo prepoznavati njezino znanje kada joj se nudi i posao nadstojnice u londonskom Zavodu za njegu bolesnih gospođa u Ulici Harley br. 1. Te novosti navode majku i Parthe na nove histerije zbog kojih gladuju i padaju u krevet. Florence se ovoga puta oglušuje na njihove ucjene, a u nemogućnosti da i dalje podnosi tu besmisao, njezin se otac seli. Sada će lakše moći igrati ulogu Florencina saveznika pomažući joj i novčano.

Kao nadstojnica bila je vrlo jasna i precizna, a pokazala je da može biti i vrlo stroga. Posteljina koju su izjeli štakori, vlažni i smrdljivi naslonjači, uništeni jastuci: sve se to stavljalo van upotrebe. Džem se kuhao u bolničkim kuhinjama za samo četvrtinu cijene u trgovinama. Pribavila je svakojake dobro istražene i prikazane dokaze svih mogućih nedostataka u engleskom zdravstvenom sustavu. Sve su je više priznavali vodećom osobom na ovom području.

KRIMSKI RAT

Krimski rat započet 1854. godine bit će kušnja svih Florencinih nastojanja. Britansku vojsku, tada najmoćniju na svijetu, neće poraziti ruska vojska već neorganiziranost, hladnoća, glad i bolest, posebice kolera koja je munjevitom brzinom odnosila živote. Zalihe koje nisu stizale na vrijeme prisiljavale su vojnike piti nečistu vodu iz kaljuža, zbog čega su obolijevali od dizenterije i bili iscrpljeni proljevima. Nije bilo zavoja ni ulaga za polomljene kosti, kao ni anestetika kojima bi se ublažila bol. Nedostajale su svijeće i svjetiljke; kirurzi su operirali na mjesečini dok su pacijenti ležali na gnojem uprljanoj slami pod otvorenim nebom. Tražio se hitan odgovor na pitanje: Koga pozvati da sredi tu nevolju i nesretnim bolesnicima ublaži patnje? Za Sydneya Herberta, Florencinog starog i vjernog prijatelja, a sadašnjeg ministra obrane, odgovor je bio jasan – samo Flo tu može nešto učiniti. Florence prihvaća izazov i u svojoj trideset i četvrtoj godini imenovana je nadstojnicom Društva medicinskih sestara engleskih bolnica u Turskoj. Kada je sa svojih četrdeset medicinskih sestara stigla u skutarijsku vojnu bolnicu, pred njom se prostirao pet milja dug niz bolničkih kreveta – ako bi se ono na čemu su bolesnici i ranjenici ležali uopće moglo nazvati krevetom. Nije bilo lijekova, nestalo je svijeća. Čitava se organizacija raspala, a za svaku je sitnicu bio potreban obrazac, tj. pismeno dopuštenje koje su potpisivala dvojica liječnika. Upotrebljive bi se namirnice zagubile ili bi istrulile zbog toga što nisu bili ispunjeni ispravni obrasci. Časnici su se vojnicima obraćali sa “ološu”, “huljo” ili “životinjo”.

Liječnici su se odbojno odnosili prema Florence, pretvarali su se kao da ne postoji. Boljelo ju je što bolesnici trpe čekajući njenu pomoć, ali bez službenog naloga nije smjela nikome pomagati. U studenom novi val ranjenika iz bitke kod Balaklave  stiže u Scutari. Bolnica je postala polje mrtvih tijela i odsječenih udova, kolera se munjevito širila, a uz sve je to i jedna strahovita oluja odnijela šatore, pa su ostali bez ikakvog zaklona nad glavom. Zbog svega spomenutog službeno je osoblje, iako nevoljko, bilo prisiljeno 30. studenog prihvatiti Florencinu pomoć i ona hitno naručuje parne kotlove u kojima će iskuhati nikad opranu posteljinu i rublje po kojima je gmizala gamad. Kao i u ulici Harley, veliku je pozornost posvećivala potrebnim sitnicama, pa je pribavila plitice, stolove, ure, ručnike, sapune, šalice, tanjure i jedaći pribor, ponajprije vlastitim novcem, ali i onim iz darovnih zaklada.

U siječnju 1855. g. stanje je postalo još gore kada je bolnica prihvatila preko dvanaest tisuća ljudi. Što god da se poduzelo, bilo je nedovoljno, pa je smrtnost i dalje rasla. Florence piše: “Nevolja bez premca u povijesti nevolja”. Bespomoćna Florence sustavno je ispisivala promišljanje novog, razboritijeg ustrojstva bolnica. Potkraj prosinca iste godine izbila je epidemija – u tri tjedna umrla su četiri kirurga, tri sestre i stotine vojnika. Vijest je objavljena u britanskom tisku, a val ogorčenja prisiljava vladu da u Scutari pošalje zdravstvenu komisiju koja nakon pregleda bolnice konstatira da zgrada leži na kanalizacijskom čvoru u očajnom stanju, zbog čega se zrakom širio zadah, a zagađene su bile i zalihe vode. Bolnički su uvjeti privremeno poboljšani, ali su na vodećim mjestima i dalje ostali ljudi s vrlo malo suosjećanja za umiruće vojnike.

DAMA SA SVJETILJKOM

Za Florence su oni bili životni poziv. Znala je po osam sati previjati ranjenike klečeći na koljenima, a sve što je koristila morala je napraviti sama. Ljudi su uvijek spominjali njeno strpljenje, brižnost, pa čak i šalu. Stajala bi pokraj njih kada je trebalo podnijeti kirurški zahvat. Davala bi im nove nade jednostavno obilazeći ih; rekla bi jednome riječ – dvije, drugome bi se nasmiješila. Ako to ne bi uspjela učiniti tijekom dana, učinila bi to u noćnim obilascima, rasvjetljavajući turskom svjetiljkom put od pet milja kreveta. Jedan je vojnik u svojem pismu kući napisao kako su znali ljubiti njenu sjenu na zidu kada bi prolazila. Kad je konačno vojna bolnica dovedena u zadovoljavajuće stanje, Florence odlučuje krenuti u krimske bolnice. Bolest je prestiže u toj namjeri. Dok je proučavala balaklavske zdravstvene uvjete, bila je prisiljena leći u krevet zbog krimske groznice. Izdale su je vlastite snage i Florence mora platiti cijenu prekomjernog rada. Dva je tjedna ležala na samom rubu života, no, premda je bila gotovo u bunilu, nije prestajala pisati – propise, naloge, preporuke. Teta Mai koja joj dolazi pomoći, zapisuje: “Glad, umor i temperatura – nisu joj nikada smetali pri poslu”.

U to se vrijeme u Engleskoj na Florence već gledalo kao na svojevrsno svjetlo nad Krimom. Zemlja je bila ispunjena Nightingale suvenirima: vrčevima, tanjurima, pjesmama i životopisima s prilično upitnim podacima; njezino su ime nadjenuli trkaćem konju, jednako kao i čamcu za spašavanje. Od svega toga prikupljeno je toliko novca da se odlučilo osnovati Zakladu Nightingale kojom bi se utemeljio institut za izobrazbu medicinskih sestara. Predloženo je da i vojnici pomognu zakladi svojim prilogom u visini dnevne zarade i sveukupno je prikupljeno devet tisuća funti (što danas iznosi dvjesto tisuća funti). Florencina majka, sva izvan sebe od ushićenja, napisala je Flo kako se ponosi njome, na što joj je ona, ne spominjući prošlost, otpisala: “Moj ugled mi nije donio neke koristi pri poslu, no ako je vama to drago, ja sam zadovoljna.”

Nakon silnog odupiranja uglednih i uvaženih muškaraca koji su Florence očito smatrali prijetnjom svojoj muškoj dominaciji, 16. ožujka 1856. godine u tisku je objavljena odluka vlade: “Gospođica Nightingale je pod vlašću Njezinog visočanstva proglašena vrhovnom nadstojnicom Udruge medicinskih sestara za sve vojne bolnice”.

MIR I JOŠ PREDANIJI RAD

Nakon dvije godine rata, 29. travnja 1856. objavljen je mir. Florence se potajice vraća u Englesku kako je gomila ljudi ne bi zaskočila, ostavivši tetu Mai u Parizu. Premda je rat završen, a Florence posjeduje cijelu zbirku odličja, ona nastavlja svoj rad.

Skutarijsko i balaklavsko iskustvo uvjerilo ju je da sestre trebaju hitnu izobrazbu, a bolnički sustav još hitniju reformu. Stoga slijedećih godina Florence pomno razrađuje spomenute probleme, sve dok joj se jednog dana nije pružila prilika da njezina promišljanja postanu korisna svima.  Naime, kraljica Viktorija i princ Albert željeli su čuti priču iz njenih usta. Prihvatila se posla i prikupila podatke kako bi ih uvjerila da je preinaka vojnog saniteta zaista potrebna. Bili su očarani njenim idejama, a kraljica je napisala vrhovnom zapovjedniku: “Željela bih da je imamo u Ministarstvu rata.” Bio je to stvarni početak, ali početak u kojem je morala pobijediti otpor vladinih službenika koji joj kao ženi nisu bili skloni. U tome joj pomaže Sidney Herbert zajedno s još četvoricom političara. Florence je trebalo samo šest mjeseci za pisanje izvješća od tisuću stranica pod naslovom Zapisi o čimbenicima koji negativno utječu na zdravstvo, učinkovitost i zdravstvenu situaciju u britanskoj vojsci. Bilo je to nevjerojatno i promišljeno djelo u kojem se Florence zalagala da se veća pozornost posveti sprečavanju bolesti nego njezinom izlječenju. Za ono vrijeme bila je to revolucionarna ideja koju su mnogi medicinski stručnjaci i političari, u nedostatku pametnijeg komentara, ocijenili “smušenom” i protiv koje su negodovali. Javnost je, međutim, bila na njezinoj strani. Kritike na račun loše prehrane, vlažnih, prljavih i neprozračenih bolnica urodile su gradnjom novih vojnih bolnica u kojima će se, u slijedeće tri godine, stopa smrtnosti prepoloviti.

U kolovozu 1857. g. Florencino tijelo otkazuje poslušnost jer se već tri godine uopće nije brinula o sebi. Bila je toliko bolesna da su novine već pripremile nekrologe spremne objaviti ih u trenutku njezine smrti. No, ona nije imala vremena umrijeti, trebalo je još toliko toga napraviti.  Povlači se u osamu, a pridružuje joj se teta Mai, ponovno spremna preuzeti brigu o njoj. Odselile su u depandansu Burlington hotela i u tom je miru Florence mogla danonoćno raditi. Ljudi su od nje počeli tražiti da svoje znanje primijeni i na građanske bolnice za koje se uspostavilo da su “u jednako lošem ili gorem stanju” od vojnih. Godine 1859. objavljuje knjigu koja objelodanjuje svijetu zašto se ljudi boje otići na liječenje u bolnicu. Sa svoje sofe otpisala je stotine i stotine pisama o slivnicima, tavama, bravama i praonicama. Niti jedna sitnica nije bila premalena da je ona ne bi zapazila. Razrađivala je ideje o najboljem načinu da se podijeli posteljina, o tome kako da hrana što dulje ostane topla, o najboljem razmaku između dva bolesnička kreveta. Željela je od glave do pete promijeniti stvari u bolničkoj administraciji, jer su ljudski životi ovisili upravo o tim pojedinostima.

MEDICINSKE SESTRE PO UZORU FLORENCE NIGHTINGALE

Jedna od bolnica čiju je izgradnju predlagala, bolnica St. Thomas u Londonu, učinila joj se kao dobro mjesto za osnivanje škole za izobrazbu medicinskih sestara. Za trajanja pregovora napisala je knjigu koja je običnoj ženi trebala objasniti u čemu se zapravo sastoji posao medicinske sestre, a koja je 1859. godine objavljena pod naslovom Zapisi o radu medicinskih sestara: što bi se trebalo, a što se ne bi trebalo činiti. Kao i sva Florencina djela tako su i Zapisi svojevrsno revolucionarno djelo, iako zapravo ne sadrže ništa više od onoga što danas poznajemo kao osnove higijene. Pola godine kasnije, Florence se usudila s 45000 funti od Zaklade Nightingale osnovati školu za izobrazbu medicinskih sestara koja je djelovala u sklopu Bolnice St. Thomas  (danas je tamo Muzej Florence Nightingale). Uskoro se glas o školi proširio diljem svijeta pa skupina sestara iz Florencine škole kreće podučavati u Sidney u Australiju, a krajem XIX. stoljeća takve se škole grade i na većem dijelu britanskih otoka, u Kanadi, Njemačkoj, Švedskoj i SAD-u.

PLODONOSNO “DRAGOVOLJNO ZATOČENIŠTVO”

1860. Florence doživljava izniman gubitak – umire Sidney Herbert. Za Florence je njegova smrt ne samo gubitak dragog prijatelja, već i kraj reforme vojnog saniteta, budući da je Sidney Herbert bio njena veza u Ministarstvu rata.

Ponovo pada u krevet, u kojem će ostati sve do svoje smrti jer, iako nitko ne zna pravi uzrok, neće moći hodati, bit će slaba i teško će disati. Provodeći život u krevetu ili “dragovoljnom zatočeništvu”, kako je jedan prijatelj opisao njezin način života, radit će predanije nego ikada, a po njezine stručne zdravstvene, ali i zakonodavne savjete, dolazit će mnogi visoki dužnosnici. Florence će iz svoje sobe potaknuti uspostavljanje Sanitarnog odsjeka pri indijskom ministarstvu. Zamoljena da posveti svoju pozornost na vojne bolnice u Indiji, zaključuje da je središnje pitanje poboljšanje zdravstvenih uvjeta u čitavoj Indiji. Proći će doduše dvadeset godina prije nego što će se njene ideje početi provoditi.

Jedan nemili događaj u londonskoj ubožnici Holborn, kada je “uslijed nečistoće koju je skrivio nemar onih tustih” umro jedan siromah, potaknut će preustrojstvo ubožnica. Pričalo se kako je Florence rekla da joj je kroz ovu smrt Bog dao štap kojim će zakucati na vrata ministarstva kako bi se donio Zakon o siromašnima, a koji će omogućiti da po prvi puta stručna osoba obavlja liječenje siromašnih.

Slijedom jednog istraživanja o načelima rada u Nightingale školi 1872. godine, Florence uviđa da su i tamo potrebne promjene, pa će slijedeće godine osim brige o bolesnom ocu (koji umire 1874. godine), predano raditi i nadzirati Nightingale školu. Šest godina poslije očeve smrti umire i njezina majka, a Florence preuzima brigu o bolesnoj sestri. Ovo će biti povod odluci o pokretanju službe kućnih posjeta.

Nakon burnog života Florencina starost tekla je mirno i sretno. Iako se tijelo koje je prošlo kroz nebrojene teškoće nije lako predavalo, 1901. godine potpuno je oslijepila, a pet godina kasnije popušta joj i um. U studenom 1907. kralj Edward dodjeljuje joj orden za zasluge koji se prvi put dodjeljuje jednoj ženi. Orden joj je dodijelio kraljev izaslanik u njezinoj kući u Londonu, no ona jedva da i razumije što se ustvari događa, te poslije nejasno izgovorenih riječi: “Vrlo ljubazno, vrlo ljubazno” – tone natrag u san. Iz jednog takvog sna 13. kolovoza 1910. godine više se nije probudila.

***

Iako joj se zbog velikih htijenja činilo da je stalno prati neuspjeh, Florence Nightingale je uspjela. Bez službenog položaja koji bi joj dao moć ostvarila je reforme svjetskih razmjera. Njezino djelovanje nepovratno je promijenilo ulogu žene. Promijenit će se i status vojnika općenito, koji će konačno imati razloga osjećati se kao ljudsko biće. Predrasuda o medicinskim sestrama zamijenjena je slikom medicinske sestre koja je obrazovana, spremna pomoći i žrtvovati se. Diljem čitavog svijeta počele su se otvarati škole po njezinom uzoru i bolnice u Nightingale stilu, a današnje bolnice sa cvijećem i svjetlom, čistoćom i brižljivo osmišljenom prehranom, izravan su rezultat njezinog djela.

Florence Nightingale učinila je snove mogućima i povijest je s pravom ubraja u ljude koji su pomogli svijetu.