EZOTERIZANTAN

Koji se svjesno ili namjerno  približuje ezoteričnim nazorima, pojmovima i sl.

"Razumljivo je da se ezoritantna tendencija aktualizira i afirmira u određenim razdobljima kad je stiješnjena u okviru dvostruke - mistika, crkva - ili čak trostruke - mistika, crkva, duaalizam - potencijalne homogenizacije" (A. Faivre, apud Rene Guenon et l'actualite de la pensee traditionnelle, 1980, Milano, izd. Arche, str.300).

EZOTEROGRAFIJA

( Složenica poput "etnografija", "ikonografija", "leksikografija".)

S jedne strane, ezoterografija istražuje, sabire, sistematizira i čuva likovne, pismene, odnosno bilo na koji način zabilježene dokumente (tekstove, zapise, filmove...), a sdruge strane, kritički razmatra (opisuje, analizira, istražuje, procjenjuje) relativno usko i precizno određene teme, i to dokumente i teme što se izvorno ili posredno tiču ezoterizma.

Među najvećim imenima ezotorografije spomenimo:

Herodota (+ oko 425.g.p.n.e.) (o Istoku u antičko doba),

G.J.Cezara (+44.g.p.n.e.) (o druidima),

Tacita (+120.g.p.n.e.) (o Germanima),

F. Bernardino de Sahaguna  (+1590.g) (o Aztekima),

M. Griaulea (+1956.g) (o Dogonima),

J. Rusku (+1949 g.) (o arapskoj alkemiji),

F. Cumonta (+1947 g.) (o Mitraizmu)

G. Scholema (rođen 1897 g.) (o hebrejskoj Kabali),

P. Krausa (+1944 g.) (o Geberu),

A.J. Festugierea (+1982 g.) o Hermetizmu),

G. Tuccija (rođen 1894 g.) (o Lamaizmu),

A. Avalona (1919.g.) (o Tantrizmu),

D.T.Suzukija (+1965.g.) (o Zenu),

L. Charbonneau-Lassaya (+1946.g.) (o kršćanskoj simbolici),

D. Chwolsona (o Saabejstvu), (1856.g.),

A. Faivrea (o kršćanskom ezoterizmu XVIII.st.),

F. Secreta (1964.g.) (o kršćanskoj Kabali),

R.A. Nicholsona (o Sufizmu) (1906.g.),

A. Bouche-Leclercqa (o grčkoj mantici) (1982.g.),

H. Masperoa (+1945.g.) (o Taoizmu).

Glavne metode:

a)kabinetska ezoterografija (povijesnokritička analiza, formalna rekonstrukcija, sinkretičke studije,

b) terenska ezoterografija (prikupljanje materijalnih ostataka, izravno metodično promatranje, ankete, inventariziranje).

c) laboratorijska ezoterografija (tekstovi, statistike, kibernetikka, klinička metoda, eksperimentalna provjera,

d) ezoterografija usmene građe (osobna inicijacija, usmena predaja, vidovitost, analogijsko mišljenje, mediumnost).

Pomoćne znanosti:

a) genealogijske discipline ("prim-historija", paleoetnologija, etnologija, folkloristika, sociologija);

b) kritičke discipline (filozofija, tipologija, fenomenologija, strukturalizam, komparatistika, povijest),

c) morfologijske discipline (izučavanje obreda, predmeta, predodžaba, ideja);

d) konzervatorske discipline (muzeografija, arhivistika, bibliografija, ikonografija, filmografija, fonografija);

e) kontrolne discipline ( statistička analiza, parapsihologija, kritička analiza tekstova, kritička analiza umjetnosti, eksperimentalna antropologija) itd.

Glavne razvojne etape ezoterografij na Zapadu:

a) grčko doba (počevši s Herodotom, 460.g.p.n.e.);

b) kršćansko doba (počevši s Klementom Aleksandrijskim, 208.g.n.e.);

c) humanističko doba (Picco de Mirandola, 1486.g.);

d) doba racionalizma (počevši s A. Anquetil-Duperronom, 1771.g.);

e) tradicionističko doba (počevši s R. Guenonom 1921.g.).

Glavne struje ezoterografije na Istoku:

a) egipatska(naročito maneto, 300. g.p.n.e.);

b) mezopotamska (Beroz, 280.g.p.n.e.);

c) kineska (univerzisti, konfučijevci, taoisti, budisti): naročito se ističu Sseu-ma Ts'ien (+ 86.g.p.n.e.) i Hiuan-Tsang (+ oko 645.g.)

d) indijska;

e) tibetanska (naročito Bu-ston. +1364.g.)

f) jevrejska:g) muslimanska (s prvim tradicionalistima).

B.M. Mauss, Manuel d-ethnographie, 1947. P.B.Payot, 1967.br.102, 264, str; Enciklopedie francaisa ( filozofija religija) 1957, sv. XIX; Ch. Samaran, L'historie et ses methodes, 1961. enc. de la Pleiade, XVII, 1773 str.

EZOTEROLOGIJA

(Složenica poput "etnologija", "kristologija"...)

1) Ezoterologija/ezoterografija.

 Naspram ezoterografiji ezoterologija nije izučavanje određenog područja ezoterizma (tj. pojedinog postupka okultiranja, pojedinog tradicijskog oblika), nego ezoterizma kao takvog (naročito u značenjima 1 i 3). Posrijedi je dakle sintetička teorijska spoznaja koja uspoređujei interpretira, traga za zakonima i tipovima, nalazi strukture i funkcije, opisuje bit i iskustvo ezoterizma.

Najznačajnije zapadne škole su:

a) generalističke škole;
- ezocentrizam" (npr.Jamblih, IV st), 
- tradicionlizam (npr. R. Guenon, 1921.g.),
- okultizam (npr. Papus 1891.g.)
- spiritualizam (npr. A.E. Waite, 1888.g.)
- spiritizam (npr. Allan Kardec, 1864.g.)
- elektizam (Plutarh, II str);

b)sektaške škole:
- Teozofizam (H.P. Blavatsky, 1877.g.)
- Antropozofizam (R. Steiner),
- hermeticizam (Fuleanelli, 1926.g)
- Masonstvo (O. Wirth);

c) interpretativne škole:
- hereziologija (npr. Hipolit Rimski, 230)
- psihologizam (npr. C.G. Jung 1944.g.)
- modernizam (npr Marechal, 1931),
- "primahistorija" (R. Carroux, 1969)
- ufologija (npr. I.S. Šklovski i C. Sagan, 1966)
alegorizam (npr. Numenije, IIst.)
- simbolizam (npr. Porfirije, IIIst)
- mitologizam (npr. C.F.Dupuis, 1794)
- scijentizam (npr. M. Berthelot 1893)
- metapsihika (npr. G.M.Elliot, The Bible as psychic history).

2) Ezoterologija/ezoterozofija.

Naspram ezoterozofiji, ezoterologija se pojavljuje kao objektivno (u biti povijesno-kritičko) izučavanje ezoterizma koje se uzdržava izjašnjavanja o zbiljnosti mističnih fenomena, o vrijednosti inicijacijskih iskustava i o vjerodostojnosti ezoteričnih ideja. S takvog stajališta djeluje Mircea Eliade,  povjesničar religije koji je objektivno najviše doprinio poznavanju ezoterizma.

Stručnjaci za religiju ovako dijele svoju disciplinu:

- hijerografija
- hijerologija
- hijerozofija
- "povijest religija"
- "znanost o religijama"
- filozofija religija (svetog) (E. Goblet dd'Alviella).

B..H. Pinard de la Boullaye, L'etude comparee des religions, 1922, dva sv, 3 izd. 1929-1931; Problemes et methodes d'historie des religions, Ecole Pratque des Hautes Etudes, 1968, P.U.F. 312 str.; R. Bastide, Ethn.g. "La mythologie", 1968, str. 1037-1090.

EZOTEROZOFIJA

(Složenica poput "misteriozofija", "teozofija"...)

Ezoterično izučavanje ezoterizma. Inicijacija mišljena glavom posvećenika, tj. istraživanje prvenstveno spiritualnog utjecaja, a manje povijesnog izvora, prije suglasja nego razlika, više smisla nego društvenog značenja, poruke spasenja više nego kulturne informacije.

Među najvećim imenima ezoterozofije spomenimo:

U Grčkoj:

- Platon(+348.g.p.n.e.
- Plutarh (+ oko125.g.)
- Klement Aleksandrijski (+ oko 215.g.)
- Porfirije (+ 305.g)
- Jamblih (+330.g)
- Proklo (+485.g)
- Pleton (+ oko 1450.g)

U Francuskoj:

- G. Postel (+1581.g)
- A. Court Gebelin (+1784.g.)
- Fulcanelli (alkemija)
- Deodat Roche (+1977.g.) (Katarizam)
- H. Corbin(+1978) (Islam)
- R. Amadou (rođen 1924) (Martinizam)
- R.A. Schwaller de Lubicz (Egipat)

U Sufizmu:

- Ibn al-Mubarak (+797.g.)
- al-Ghazzali (+1111.g)
- Attar (+1230.g)
- Ibn Khaldhun (+ 1406.g)
- Jami  (+1492)
- Akbarabadi (+ 1635.g)
- Ankaravi
- M. Dard (+1784.g.)

v. analogija, ciklus, hermeneutika, misteriologija, suglasje, tip, tradicija,  metoda.

B.R.Steiner (1861-1925) (L'aparaition des sciences naturelles; Philosophie, cosmologie et religion, prij. s njem. izd. Triades);
R.Guenon, I.G.E.D.H. (1921);
J.D'Ares, Eciklopediede l'esoterisme, izd. du Jour, u 4 sv. (prilično niske razine);
M.P. Hall, An enciklopedic outline of masonic, hermetic, quabbalistic and rosicrucian philosophy. The secret teachings of all ages (1928), Philosophicaal Research Society, Los Angeles, IX.izd. 1973, 245 str.

EZOTERICA

Latinizirana riječ Έξω: (iz)van, (nominativ plurala, sr.r.)

Exoterica je naziva za egzoterična istraživanja te, najčešće, za egzoteričnu građu općenito.

Aulo Gelije (Atičke noći, oko 175.g. XX, 5, 5, prij. s lat.) kaže:

"Kažu da je filozof Aristotel, učitelj kralja Aleksandra, svojim učenicima predavao dvije vrste predavanja i teorija.

Jedne je nazivao egzoteričnima (exoterika) {na grč.}, a  druga je zvao akromatskima (acromatica).

Egzoteričnima (exoterika) je nazivao predavanja što su navodila na vježbanje retorike i savršeno vladanje govorničkom vještinom i politikom".

Opreka; esoterica.