ENIGMA VREMENA
Vrijeme mnogi opisuju kao nevidljivu prisutnost koja upravlja svijetom. Ovaj bazični element svemira predstavlja veliku enigmu. Što je zapravo vrijeme? Iako je na ovo pitanje teško odgovoriti, ipak ga svatko osjeća, bilo da se radi o izlascima i zalascima sunca ili o svakodnevnoj jurnjavi u ostvarivanju određenih ciljeva. Mnogi su pokušali objasniti vrijeme. Među njima je i Albert Einstein. Einstein je tvrdio da je vrijeme samo još jedna u nizu dimenzija kroz koju se čovjek može kretati u raznim smjerovima, gore-dolje, lijevo-desno i naprijed-nazad. Prema Einsteinu, ljudi vezuju vrijeme uz njegov neraskidiv odnos s prostorom. Najradikalnija interpretacija njegove teorije govori da su prošlost, sadašnjost i budućnost ništa više nego fragmenti ljudske imaginacije, konstrukti izgrađeni od strane našeg mozga kako nam se ne bi činilo da se sve događa odjednom. Je li to doista tako?
Interpretacije vremena
Ukratko rečeno, Einstein je vjerovao da je vrijeme iluzija. Možda Einsteinova teorija ipak nije u potpunosti točna. Naime, kroz vrijeme se možemo kretati isključivo u jednom smjeru – prema naprijed. Ostala kretanja u vremenu nisu još ostvarena. S ovakvim tezama, u nekom pogledu, slažu se i fizičari. Pa tako jedan od njih pod imenom Lee Smolin, s Instituta Perimeter u Waterloou u Ontariju, smatra da nije potrebno kategorizirati vrijeme kao apsolutno ili nešto slično, već da je potrebno izumiti nešto u potpunosti novo u tom pogledu što bi opravdalo nagađanja o iluzornosti kategorije vremena. Klasični newtonovski pogled na vrijeme kao rijeku koja teče jednako brzo za sve, narušila je specijalna teorija relativnosti zaključkom da ne postoji univerzalna "sadašnjost" jer vrijeme teče različito za različite promatrače. Slavni astrofizičar Stephen Hawking smatra da je vrijeme definirano entropijom, mjerom kaosa nekog prostora. Pošto se svemir širi u njemu vlada zbrka, točnije on postaje neuređen, jer se entropija povećava od početka svemira, kao i vrijeme. Stoga, po njemu vrijeme predstavlja mjeru entropije svemira.
"Zemlja trokuta"
Fizičari su dugo vremena pokušavali razumjeti što je vrijeme. Zapravo, oni nisu sigurni postoji li vrijeme uopće. Ako se vratimo na Einsteina, s njegovim razmišljanjima o vremenu slaže se i renomirani, neovisni fizičar Julian Barbour, koji živi u blizini Oxforda. On smatra da je vrijeme iluzija stvorena od strane našeg mozga. Barbour smatra da postoji više sadašnjosti u kojima postoje verzije čovjeka raspršene u Platoniji. Platonija ili apstraktni multidimenzionalni prostor je pojam kojeg je uveo sam Barbour. Platonija je za Barboura predodžba vječnosti. Ona je svi dogovori materije koji postoje. Iako njegova interpretacija "više sadašnjosti" zvuči kao interpretacija kvantne mehanike o "više svjetova", publicirane 1957. godine od strane Hugha Everetta sa Sveučilišta Princeton, treba naglasiti da u toj shemi vrijeme i dalje postoji. U Everettovoj teoriji govori se o prošlosti, a u Barbourovoj teoriji govori se samo o mogućnostima. Barbourovi pogledi svakako su vrijedni pažnje. Evo i zašto. Barbourova teorija govori da u svemiru postoje samo tri čestice, a udaljenosti između njih određuju tri broja koji daju jednu točku u prostoru. Svi mogući položaji zaposjedaju beskonačnu piramidu u tom prostoru, a to područje se naziva "Zemlja trokuta". Vrijeme je po njegovom shvaćanju nešto što postoji samo ako dolazi do promjene u tom prostoru. Stoga, Barbour tvrdi da ono što opažamo je promjena prostora, a ne vrijeme. Kao dobar primjer za to navodi pješčani sat.
Budući da Barbourova teorija mnoge zbunjuje, iz razloga što briše iz postojanja prošlost, memoriju i uspomene, Barbour je dao svoje objašnjenje. Ove konfiguracije u svemiru on naziva "vremenskim kapsulama" te ih smatra uzajamnim konstantnim zabilješkama koje ljudima sugeriraju da imaju prošlost. Prema Barbouru, jedna od najfascinantnijih činjenica o svemiru je ta da sva materija koju opažamo u sebi sadrži zabilješke o prošlosti. Prvi znanstvenici koji su ovo otkrili bili su geolozi, koji su istraživanjem strukture stijena i fosila, konstruirali dugačku povijest Zemlje. Moderna kozmologija je otišla korak dalje proširivši ovu priču na povijest univerzuma. Barbour smatra da iako su ljudi svjesni prolaska vremena, trebaju se zapitati oko jedne stvari. Naime, prema riječima Barboura kad bi se ljudi zamrznuli u vremenu, njihove bi uspomene i iskustva i dalje postojali, zbog obrazaca prisutnih u mozgu. Da bi bolje pojasnio stvari, pritom on uspoređuje geološku strukturu s čovjekom. Kao što su fosili dokazi Zemljine prošlosti, tako i ljudski mozak sadrži fizičke strukture koje bilježe prošle i buduće događaje. Barbour smatra da upravo te strukture dovode do doživljavanja prolaska vremena. Za njega ne postoji prošlost, već samo zabilješke sadržane u sadašnjosti koje odašilje mozak.
Prema Barbouru svaki trenutak kojeg čovjek doživljava je stvaran, ali taj trenutak traje vrlo kratko, a ono što ga produžuje je opažanje da je „vrijeme“ stalo. Barbour tvrdi da je prolazak vremena iluzoran jednako koliko i osjećaj kretanja kojeg kreiraju statični okviri u kojima se slika kreće. Iako mnogi znanstvenici dvoje oko ideje o napuštanju kategorije vremena, Barbourova ideja se razmatra poprilično ozbiljno od strane ostalih cijenjenih fizičara, među kojima je i već spomenuti Lee Smolin.
Životne promjene i vrijeme
Međutim, u kontekstu ostvarivanja promjena u životu, tvrdnje da vrijeme ne funkcionira kroz kategorije prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ostavljaju ljude zbunjenima. Stoga, postoje teorije koje objašnjavaju poziciju imanja kroz kategoriju vremena. One objašnjavaju da jedina kategorija vremena koju čovjek ima je kategorija – sada. Iako ljudi smatraju da je za određene pomake u životu potrebno vrijeme, zagovornici ovih teorija smatraju da ostvarivanje želja i ciljeva ne donosi budućnost te da njihovo ostvarivanje proizlazi, ni manje ni više, niotkuda. Ma da je potrebno, paradoksalno gledano, vrijeme da se nečije želje i ciljevi manifestiraju i za to postoje dobri razlozi. Naime, zagovornici ovakvih teorija smatraju da nitko nema dovoljno prostora u životu da se u njemu manifestiraju odjednom sve želje i ciljevi, a uz to potrebno je i vrijeme da se iskreira sve ono što netko želi. Pojednostavljeno rečeno, sve što čovjek ima je ovdje i sada. Želje dolaze od niotkuda, a manifestiraju se u vremenskoj kategoriji koja se naziva „sada“. Iako je zdravim razumom moguće okarakterizirati vrijeme kao otpuštenu strijelu, čineći pritom razliku između prošlosti i budućnosti, što se svakodnevno i čini, pravo razumijevanje vremena te odgovor na pitanje zašto se radi ta diferencijacija leži u puno dubljem razumijevanju svemira. A tamo ne mora biti tako...
irida
edin.kecanovic
