O smrti ljudi ne vole pričati, a za neke je smrt tabu tema. Međutim, na svijetu ipak postoje određena vjerovanja o događanjima koji slijede nakon umiranja. Za ateiste smrt je nešto konačno. Poslije nje ne postoji ništa, niti raj, niti pakao, niti nirvana. Ateisti ne vjeruju u Boga ni u besmrtnost, a jedini smisao i vrijednost vide u životu na Zemlji. Poslije smrti za njih ne postoji nikakav oblik nastavka života. S druge strane, katolici vjeruju da ljudi imaju samo jedan život na Zemlji te da se nakon toga sele u vječno postojanje u duhovnom obliku.

Prema katoličkom vjerovanju, oblik vječnog postojanja kojeg ljudi poprimaju nakon smrti, ovisi o njihovom odnosu prema Bogu na Zemlji. Raj ili pakao - stvar je osobnog izbora koji se vrši tijekom zemaljskog života. No, tko ide u raj? Mnoga religijska učenja govore da nakon smrti isključivo dobre duše mogu biti upoznate s ljepotama raja. No, prema katoličkim učenjima prije toga moraju biti u potpunosti pročišćene da bi mogle dijeliti život s Bogom. Je li smrt kraj, početak ili samo prijelazna faza u kretanju prema vlastitom ostvarenju, pitanje je koje je oduvijek škakljalo ljudsku maštu.

Prema brojnim mišljenjima, postavljanje pitanja o tome što se događa nakon smrti je najvažnije pitanje koje si ljudsko biće može postaviti. Iako je na ovo pitanje s fizičke strane vrlo lako odgovoriti, oni koje ne zadovoljava ograničavanje postojanja isključivo na fizički oblik, teže nekom konkretnijem objašnjenju. Iz njihove perspektive postoji vjerovanje koje ukazuje na moguće postojanje duše, kao onoga što preživljava smrt fizičkog tijela. U prilog postojanju nekog oblika života mimo tijela ide i vjerovanje ljudi koji zagovaraju budistički pogled na svijet. Ključni element budističkih učenja govori da dio čovjeka koji prethodi rođenju i koji preživljava smrt, nije fiksan i trajan.

Prema mišljenju budista, isključivo se obrasci koji se razvijaju putem akcija tijekom ovog života, prenose u sljedeći život te ne postoji nešto što se naziva dušom. Budistički pogled na svijet govori da je ono što se događa pojedincu nakon smrti usko povezano uz njegovo ili njezino djelovanje u ovom životu. Naime, budisti vjeruju da se ljudi rađaju u specifičnom tijelu s osobitom percepcijom svijeta stečenom kroz iskustva u prethodnim životima. Međutim, vlastita percepcija se može modificirati svjesnim ili nesvjesnim naporom ili pod utjecajem okoline. Prilikom završetka života percepcija kod čovjeka može biti uvelike promijenjena te upravo ona preživljava smrt te nakon određenog vremena stvara i odabire sama sebi novo tijelo.

Dokazi o ovakvim prijelazima postoje u mahayanskim sanskrtskim spisima gdje se navode podaci o brojnim Bodhisattvinim životima na njegovom putu do potpunog prosvjetljenja. Također, u mahayanskim i vajrayanskim spisima postoje brojni podaci o grupi individualaca koji su se iznova zajedno ponovno rađali. Fascinantne priče o umiranju mogu se pronaći i u "Tibetanskoj knjizi mrtvih" izvornog naziva "Bardo Thodol", u kojoj se opisuje cijeli proces smrti, period između života i smrti te potencijalno ponovno rađanje. Za budiste proces života, smrti i ponovnog rađanja je kontinuirani, kružni proces.

Daleko od religijskih uvjerenja postoje priče mnogih pojedinaca koji su se pokušali uvjeriti u tajne koje se nalaze s onu stranu života, želeći oboriti znanstvena stajališta i zadovoljiti svoju znatiželju. Među brojnim pokušajima samo je jedan čovjek uspio dobiti kakve takve dokaze, a njegovo ime bilo je Thomas Lynn Bradford. Barem tako podaci govore. Bradford se 6. veljače 1921. godine zatvorio u iznajmljenoj sobi u Detroitu te je u nju pustio plin. Kako bi netko pratio cijeli proces, Bradford je preko novina tražio osobu vještu u duhovnom segmentu djelovanja. Na oglas mu se javila Ruth Doran. Cijelu priču pratio je New York Times, a nakon što je eksperiment, okarakteriziran kao nemaran, završen, jedinu informaciju koju su mediji dobili jest ta da je eksperiment uspio. Kako i na koji način nitko ne zna, ali Bradford je dobio svoje mjesto u novinama.

Dvadesetak godina kasnije, sličan eksperiment proveo je fizičar Oliver Lodge, nekadašnji direktor Sveučilišta Birmingham. Prije svoje smrti 1940. godine, Lodge je osmislio vlastiti posthumni test. Test se sastojao od tajne poruke koja je bila zapečaćena u njegovom posthumnom paketu. Cilj testa bio je dokazati postojanje života nakon smrti na način da Lodge skupini spiritualnih medija, koje je okupio tijekom života, nakon smrti priopći tu zapečaćenu poruku. Nakon priopćenja, mediji su mogli provjeriti poruku u Lodgeovom posthumnom paketu. Niti ovaj pokušaj nije pokazao previše uspjeha. Međutim, nagađanja govore da su mediji i uspjeli u svom naumu, pitanje je koliko bi rezultati bili relevantni uzimajući u obzir njihovu moguću upućenost u ono što je pisalo u porukama gospodina Lodgea. Budući da ovi i slični pokušaji nisu dali konkretne dokaze, mnogi se zalažu za činjenicu da dokaze o postojanju života nakon smrti, treba tražiti u iskustvima bliskim smrti. Prema mišljenju mnogih, najkonkretnije dokaze mogu dati upravo osobe koje su imale takvo iskustvo, te nada o postojanju života nakon smrti leži jedino u takvim iskustvima.

No, pitanje je kako osoba koja je imala ovakvo iskustvo može dokazati da smrt nije konačan oblik postojanja? Na mjesto na koje osoba odlazi u iskustvu bliskom smrti ne postoje nikakvi dućani ili nešto slično s kojih se može uzeti neki predmet i donijeti ga sa sobom natrag u stvarnost. Što se tiče daljnjih dokaza, neki misle da opisi prostorije iz ptičje perspektive, koje osoba nakon doživljenog iskustva opisuje da je imala, mogu biti dio halucinacija ili pamćenja. S druge strane, upravo bi takvi opisi mogli poslužiti kao relevantni dokazi za postojanje svijesti kao elementa bića odvojenog od biološkog tijela. Ali postoji jedan preduvjet - osoba bi nekako trebala dokazati da ti opisi nisu dio njezinih halucinacija ili dijelova pamćenja. Iz tog razloga u kardiološkoj operacijskoj dvorani na Sveučilištu Virginia u Charlottesvilleu postavljeni su monitori koji su upereni prema stropu te se na njima tijekom svake operacije pojavljuje slika koja je nasumično odabrana. Slika koja se pojavljuje poznata je jedino istraživačima, a jedino tko umjesto njih može vidjeti sliku, je pacijent koji izađe iz svog tijela i promatra ga sa stropa. Nakon što na pacijente prestane djelovati anestezija, psiholog Bruce Greyson intervjuira ih o iskustvima koja su imali tijekom operacije. Međutim, Greyson objašnjava da niti iskustva bliska smrti nisu potpuni dokaz o postojanju života nakon smrti. Simbolički rečeno, Greyson tvrdi da ona mogu odražavati posjet pariškom aerodromu, a kojeg se doživljava kao posjet cijeloj Francuskoj!

Iz navedenih razloga, bilo je potrebno otići korak dalje. Postoji još jedan način putem kojeg je moguće doći do dokaza o životu poslije smrti, a to je putem duše ili svijesti. U skladu s tim, tijekom povijesti su se dogodila dva zanimljiva pokusa. Prvi od njih datira iz 1901. godine, a proveo ga je Duncan MacDougall, fizičar iz Massachusettsa. MacDougall je u tuberkuloznom sanatorijumu navedene godine izvagao šest muškaraca nakon što su umrli. Cilj mu je bio dokazati postojanje duše te njezino napuštanje tijela nakon smrti. Njegov zaključak, nakon što je izvagao ispitanike, je bio da duša postoji te da teži 20 grama! Gotovo jedno stoljeće kasnije, navedeni pokus pokušao je ponoviti Lewis Hollander Jr., rančer iz Oregona. Budući da ga je bolnica odbila te mu nije dopustila izvršenje njegovog nauma, Hollander je eksperimente vršio na svojim ovcama. Rezultat do kojeg je došao pokazao je da ovce, nasuprot MacDougallovim rezultatima, dobiju na težini nakon što umru. Neki tvrde da Hollanderovi rezultati pokusa ukazuju na činjenicu da duša nakon smrti ulazi u ovcu. Kako ovo protumačiti, teško je reći.

Gledano iz znanstvenog kuta, ako je svjesnost energija, te ako ona opstaje nakon fizičke smrti, tada ne trebaju dokazi da ona preživljava smrt. Zašto? Zakon termodinamike govori da se energija ne može niti stvoriti niti uništiti. U skladu s tim, priroda svjesnosti je u kontekstu života nakon smrti dokaz sama sebi. Uostalom, svatko će se jednog dana uvjeriti koja teorija o događajima nakon smrti ima realnu podlogu, osim ako znanstveni dometi na neki način ne promijene taj prirodni slijed.

www.Funkymem.com