Uvjetovani refleks, poznatiji iz znanstvenog eksperimenta „Pavlovljevi psi“, objašnjava pozadinu mnogih ljudskih reakcija koje su duboko inkodirane u podsvijest čovjeka i koji se, tek osvještavanjem i svjesnom promjenom ponašanja, može promijenti.

Duboka umna programiranost nastala modeliranjem okoline u odrastanju, ostavlja vrlo snažne posljedice na svakog čovjeka, te utječe na to kakve će reakcije izazvati podražaji iz okoline kod gotovo svakog od nas. Ono zbog čega ne utječe na baš svakog od nas je iz najmanje dva razloga, tj. ne odnosi se na najmanje dvije skupine ljudi. Prva skupina je ona skupina koja je u svom odrastanju imala sreću razvijati se u zdravoj okolini, stabilnoj obitelji koja je znala ispraviti određene „bug-ove“ (greške) u programima socijalnog, društvenog i kulturnog okruženja u kojem se zatekne dijete u svom odrastanju. Drugu skupinu čine ljudi koji su nakon nekog vremena, u određenom trenutku odrasle dobi shvatili da „nešto ne štima“, koji su uočili da svijet koji ih okružuje i realnost koju iskušavaju ne odražavaju pravu sliku onoga što im je programskim sadržajima inkodirano i što je postalo sastavni, na žalost, neupitni dio njihove svijesti. Logičnim, zdravorazumskim pitanjima, ljudi iz ove druge skupine shvaćaju da svijet u kojem žive ne podržava njihov odgoj koji kaže primjerice „da trebaju biti dobri“, „slušati odrasle, nastavnike, te biti marljivi u školi“ a takav koncept im garantira poželjniji status u društvu, više sreće i blagostanja.

Ova zastarjela paradigma pogleda na svijet oko nas je djelomično obrađena i u knjizi „Osmi grijeh – posluh“ autorice Natalije Princi-Duhović, a podsjeća nas na neke od najprisutnijih programa koje nam „instalira“ okruženje od prvih dana iskušavanja svijeta na koji smo došli. Posluh kao poluga stravičnih zločina koje su se desile u povijesti čovječanstva, u formi primjerice slijepog sljedbeništva nacista koji su bili „opčinjeni“ svojim vođom, pa do manjih reakcija kao što je prelazak pješačkog prelaza na crvenom svjetlu jer je netko prije nas krenuo, u biti su gotovo istog korijena, na sličan način nastaju u umu čovjeka. Neuroznanost u službi marketinga, u svrhu širenja konzumerističkog načina života iznjedrila je nove znanstvene pravce, za jedan od njih skovan je i naziv neuromarketing. Posebna vrsta marketinga koja ne potpada pod klasične koncepte marketinga, oglašavanja ili odnosa sa klijentima, kupcima, javnošću. Dizajnirana tako da zapravo pokreće kod ljudi emocije i podražaje koji će pojedincu, slanjem točno programiranih subliminalnih poruka instalirati osjećaj, potrebu da baš mora posjedovati određeni predmet, popiti određeno piće, konzumirati određenu hranu ili bilo koji drugi proizvod. Naravno, ukoliko tako postupi pojedinac će osjećati sreću, bit će uspješniji i prihvaćeniji od okoline, toliko dobro da će njegove vibracije svi osjetiti, a to će biti zadovoljstvo, samopouzdanje, sjajan izgled, seksipil, a može ići čak dotle da se neće primjetiti „oni dani u mjesecu“.

Prethodna misao je namjerno banalizirana, jer upravo svrha svih, trenutno dominantnih „programskih jezika“ je da banaliziraju i bagateliziraju istinske ljudske potrebe i vrijednosti, te ih manipulativno i forsirano zamijene onim porukama koje „programerima“ odgovaraju. Ciljevi su dio globalne agende, a to su svakako podređivanje većine u odnosu na dominantnu manjinu. Dominantna manjina koja ima resurse, monopole nad obrazovnim sustavom, informacijama i nameće supremaciju neodarwinističkog principa „zakona jačeg“, u kojem su slabiji unaprijed osuđeni na propast.

„Dajte mi dijete mlađe od sedam godina, a ja ću vam vratiti čovjeka“ rekao je Ignacije Loyola, utemeljitelj isusovačkog reda. No, nakon svih evolucijskih, „razvojnih“ promjena mogli bismo se zapitati kakvog nam to čovjeka „vraća“ društvo danas? Uvjetovanost svijeta u kojem živimo determinira ljudsko ponašanje na grubom razdvajanju između polariteta plus-minus, uključeno-isključeno,muško-žensko, svjetlost-tama, a kojem se ugrađuju i naredbe brže-više-jače kao ultimativni način egzistiranja, te nas je dovela u ovaj civilizacijski trenutak kada se svijet čini kao zastrašujuće mjesto za život. Čovjek se u takvom svijetu sve više osjeća stiješnjen i zguran uza zid, ostavlja mu se sve manje životnog prostora i reakcije su sve žešće, nasilje sve izraženije, a revolucije se čine kao jedini put izlaska iz kriza, osobnih i društvenih. Umjesto poštovanja različitosti, one se guše, pod pritiskom globalizacije stvaraju se bespomoćna društva, a izgleda da se sudbina svijeta nalazi u rukama zatvorenih skupina.

Pa gdje se onda pronaći u ovom svijetu? Da proširimo pitanje, gdje naći sebe, svoj smisao, svoje „mjesto pod suncem“.„Nigdar ni bilo da ni nekak' bilo, a nigdar ne bu da nekak' ne bu“, rekao je slavni Krleža, ali bilo bi dobro prihvatiti da su ova izreke, kao i izreka Ignacija Loyole, te kao sva ova programiranja koje smo spomenuli zapravo stvari nekog starog svijeta koji je na umoru.

Placebo efekt je dobro poznat u medicinskoj znanosti i zbilja je moguće naći puno dokumentiranih primjera uspjeha liječenja placebo efektom. Suprotnost placebo efektu je nocebo efekt koji je ovog trenutka, metaforički rečeno, kontaminirao cijeli svijet. Isti taj svijet polariteta u kojem se ljudima nudi ili placebo ili nocebo, a ljudi su ti koji trebaju shvatiti razliku. Ljudi imaju mogućnosti da u sve segmente života instaliraju nove „placebo“ efekte, ali ostaje pitanje da li imaju dovoljno znanja, snagu volje i osobne hrabrosti usuditi se iskoristiti te mogućnosti?

Da bi to uopće bili u stanju potrebno je da ljudi imaju znanje kako se na njih djeluje konstantnim i nemilosrdnim atakom „nocebo“ efekata u svim sferama života. Potrebno je imati znanje i svjesnost osobne moći da se uvide utjecaji medija, neuromarketinga, bombardiranje prekomjernim informacijama i posljedice takve izloženosti na životnu energiju čovjeka.

Životna energija je nužna za sposobnost samospoznaje, ispravnog pogleda na sebe i svoju trenutnu životnu situaciju. Utjecaji iz okoline koji su dizajnirani kao nezasitni uzimatelji osobne energije komprimiraju i uniformiraju sve izvore energije kako bi izvori i dalje nastavili svoj „smisao“ davatelja energije. Možda je vrijeme da se kao civilizacija zapitamo jesmo li zbog toga na ovom svijetu da bismo robovlasnički davali energiju s kojom smo rođeni, a za koju kao odrasle osobe ulažemo jako puno truda na poslu, vremena, talenta, a sve zbog toga jer smo energiju dobivenu rođenjem negdje „po putu“ odrastanja posijali? Imamo li pravo prema sebi, pogledavši se u ogledalo, nastaviti tako ili preuzeti odgovornost za svoj život i početi raditi na sebi, svjesni neugodne istine da, ono što smo od malena učili, zapravo više ne postoji?

Kao što je upotrijebljena u svrhu marketinga, neuroznanost se razvijala i u drugim smjerovima te je postala temelj mnogim sustavima osobnog razvoja koji su usmjereni na pojedinačnu i opću dobrobit. Zahvaljujući tome znamo puno više o radu našeg mozga, zahvaljujući novim znanostima kao što je epigenetika, kvantna fizika i sl., znamo puno više o funkcioniranju šireg svemira, ali isti tako i naših „osobnih svemira“. Kada znamo posljedice programiranja svakako u svoj život možemo uvesti nove navike, razumjeti svoja vjerovanja i uvjerenja, te adekvatno „dekodirati“, reprogramirati i proširiti svoju svjesnost.

Vrijeme u kojem živimo je izazovno, ali takva vremena su bila više puta tijekom povijesti ljudske vrste. Različite krize, ratovi, recesije su se dešavale i prije i veliko je pitanje da li je ovo što većina ljudi danas percipira zapravo stvarnost? Odnosno, čija je to stvarnost? Moderna znanost nas uči da je to stvarnost onoga koji istu percipira te na nju utječe. Stvarnost može biti patnja, ali može biti i radost, zadovoljstvo i ekspanzija. Po novim otkrićima, realnost koju iskušavamo zapravo sami kreiramo. Neki znanstvenici ovaj svijet, pomalo radikalno, nazivaju „računalnom simulacijom“ koja generira „virtualnu stvarnost“, a u realnosti intenzivne prisutnosti tehnologije ovakav opis svijeta je možda blizak većini ljudi danas. Nastavljajući analogno toj premisi znanstvenici su postavili pitanje „Koja je svrha te simulacije“? Rječnik definira simulaciju kao „oponašanje ili prikaz moguće situacije“ pa se nameće pitanje da li mi tako živimo u „prikazu moguće situacije“ ?

Iako se ovakav prikaz svijeta može činiti nestvarnim, sjetimo se samo velikog Tesle i njegovih izuma koji su se njegovim suvremenicima činili nestvarnim, a danas su nam normalna pojava.

Može li čovjek, dakle, utjecati na simulaciju, tj. na „prikaz moguće situacije“? Znanost tvrdi da to čovjek može, a ostaje vidjeti u uzbudljivom dobu koje slijedi koliko će proći vremena da većina ljudi prihvati kako postoji nebrojeno puno mogućnosti, te prihvate odgovornost za osobnu moć da sami biraju mogućnosti koje su u skladu sa njihovim potrebama, njihovom prirodom.

Možda smo spremni za novu priču o svom postojanju, svom razvoju, a koja nam govori tko zapravo jesmo? Možda smo spremni prihvatiti ideju o životu u stanju virtualne stvarnosti i početi se ponašati u skladu s novim uvjerenjem?

Naša ograničenja nastala kao posljedica neznanja iz prošlosti i znanstvena dostignuća koja su naša sadašnjost i budućnost dovode nas u situaciju da možemo birati kakva osoba želimo biti i možemo utjecati na svoj život. Više nego ikad imamo šansu napredovati kroz prihvaćanje nove paradigme u kojoj smo mi „glavni programeri“ vlastite stvarnosti. Na raspolaganju imamo više znanja, dostupnih informacija, suvremenih tehnika osobnog razvoja nego ikad u povijesti.

Što ste spremni učiniti za ispunjenje u životu ? Što ste spremni učiniti da uspijete ?

„Usuditi se, to je cijena napretka“ rekao je Viktor Hugo.

Ostaje samo pitanje usudimo li se napraviti prvi korak prema uspjehu i znamo li kreirati novu paradigmu svoje stvarnosti?

Mnogi ljudi žele živjeti i raditi po istim načelima kao i do sada, a očekuju da će ostvarivati drukčije, bolje rezultate, naravno, to je još jedna iluzija

Ako ste se spremni usuditi i imati znanje kako napraviti korake prema uspjehu, kliknite ovdje

www.FunkyMEM.com