Deklaracija o pravima čovjeka i građanina (1789.)

Predstavnici francuskog naroda konstituirani u Narodnoj skupštini (27.08.1789), smatrajući da su nepoznavanje, zaborav i prezir prema pravima čovjeka jedini uzrok javnih nevolja i pokvarenosti vlastodržaca, odlučili su izložiti, u svečanoj izjavi, prirodna, neotuđiva i sveta prava čovjeka kako bi ova izjava bila stalno pred očima svim pripadnicima društva, te neprekidno podsjećala na njihova prava i dužnosti; kako bi time postupci zakonodavne i izvršne vlasti mogli svakog trenutka biti uspoređeni s ciljem svake političke institucije što bi im omogućilo to veće uvažavanje; kako bi time zahtjevi građana, utemeljeni ubuduće na jednostavnim i neoborivim načelima, vazda stremili ka očuvanju ustava i sveopće sreće. Shodno tome, Narodna skupština priznaje i proglašava u nazočnosti i pod zaštitom Vrhovnog Bića slijedeća prava čovjeka i građanina:

Čl. 1. Ljudi se rađaju i ostaju slobodni i jednakopravni. Društvene razlike mogu biti zasnovane samo na zajedničkoj koristi.

Čl. 2. Cilj svakog političkog udruživanja je očuvanje prirodnih i nezastarivih prava čovjeka. Ta prava su: sloboda, vlasništvo i otpor ugnjetavanju.

Čl. 3. Svaki suverenitet u bitnome počiva u narodu. Nijedno tijelo, nijedan pojedinac ne mogu obnašati vlast koja ne potječe iz naroda.

Čl. 4. Sloboda se sastoji u tome da svatko može činiti ono što nije na štetu drugima. Tako, izvršavanje prirodnih prava svakog čovjeka ima jedinu granicu u uživanju svih prava drugih pripadnika društva; te granice mogu biti utvrđene samo zakonom.

Čl. 5. Zakon smije braniti samo djelovanja škodljiva za društvo.

Čl. 6. Zakon je izraz opće volje. Svi građani imaju pravo osobno ili po svojim predstavnicima sudjelovati u njegovo stvaranju. On treba biti isti za sve, bilo da štiti ili da kažnjava. Budući da su svi građani pred zakonom jednaki, svi imaju jednaka prava na sve počasti, mjesta i javne službe, prema svojim sposobnostima, i bez drugih razlika osim onih što proizlaze iz njihovih vrlina i njihove nadarenosti.

Čl. 7. Nitko ne može biti optužen, uhićen ili pritvoren osim u slučajevima koje određuje zakon i na zakonom predviđen način. Oni koji potiču, požuruju, izvršavaju ili čine da drugi izvršavaju samovoljne odluke, trebaju biti kažnjeni; ali svaki građanin pozvan ili predan sudu na osnovi zakona treba se tome pokoriti, a pružanje otpora tome je kažnjivo

Čl. 8. Zakon smije ustanoviti samo kazne točne i očito potrebne i nitko ne može biti kažnjen osim po zakonu ustanovljenom i objavljenom prije počinjenog prijestupa i legalno primijenjenom.

Čl. 9. Svaki čovjek smatra se nedužnim sve dok nije proglašen krivim. Ako je pritvor nužan, zakon mora jamčiti zaštitu njegove osobe.

Čl. 10. Nitko ne može biti pozvan na odgovornost zbog mišljenja, pa i religioznoga, ukoliko njegovo iskazivanje ne ometa javni red utvrđen zakonom.

Čl. 11. Slobodno priopćavanje misli i mišljenja je jedno od najdragocjenijih prava čovjeka; svaki građanin može govoriti, pisati i tiskati slobodno osim ako te slobode ne zloupotrebljava u slučajevima utvrđenim zakonom.

Čl. 12. Jamstvo prava čovjeka i građanina zahtijeva javnu silu: ta sila je dakle stvorena za boljitak svih, a ne za posebnu korist onih kojima je povjerena.

Čl. 13. Za održavanje javne sile i trošak uprave potreban je javni opći porez; on treba biti jednako raspoređen na sve građane, vodeći računa o njihovim mogućnostima.

Čl.. 14. Svi građani imaju pravo ustanoviti, sami ili preko svojih predstavnika, nužnost javnog doprinosa, slobodno nadzirati njegovu primjenu, te odrediti njegovu količinu, stopu, utjerivanje i trajanje.

Čl. 15. Društvo ima pravo od svakog javnog službenika tražiti izvješće o njgovu poslovanju.

Čl. 16. Nijedno društvo u kojem obveza prava i dioba vlasti nije određena, nije ustavno.

Čl. 17. Vlasništvo je nepovredivo i sveto pravo i nitko ga ne može biti lišen osim u slučaju zakonom predviđene i očite javne nužde, uz uvjet pravedne i predviđene odštete.