Uporaba cvijeća, kao i drugih florealnih elemenata u kršćanskoj liturgiji, kao napr. Palminih ili maslinovih grančica u liturgiji Cvjetnice, u dubljem razmišljanju nas vraća k temi života, odnosno k temi „ prirode“kao gorljivoga znaka života.

Sam Isus, opominjući učenike da ne budu tjeskobno zabrinuti za život i pozivajući ih na pouzdanje u Božju providnost, koristi primjer prirode koja živi od Stvoriteljeve snage;
“Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam; ni Salomon se u svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas malovjerni.“ (Mat 6,13-18)
Cvijeće zaodjenuto darovanom ljepotom, poziva liturgijsku zajednicu na promatranje života i zamjećivanje ljepote koju nam je darovan iz stvoriteljeve ruke.

Takva interpretacija floralne simbolike nadogradnja j e na naravnu religioznost koja je od samih početaka u bilju, osobito u stablima , prepoznavala znak prisutnosti Svetoga, Stablo, ponajprije zbog svoje vertikalnosti (axis mundi) i životne snage koju u sebi krije, u najstarijim motivima biva prepoznato kao spojnica koja ujedinjuje zemlju i nebo, materiju i energiju.

Odmor pod stablom, kao tipična ladanjska slika , u drevnim kulturama nije bio paradigma fizičkog odmora ili zaštite od sunca u hladu krošnje, nego je bio shvačen kao paradigma i mjesto metafizičke okrjepe, kao iskustvo susreta sa svetim od kojega dolazi snaga života. Boravak pod stablom bio je shvačen kao povratak na izvorište života .Hrast, maslina, lipa, palma, smokva, ...stabla u koja redovito nose takav simbolički kod.
Visoka debla ikoniziraju stupove „hrama prirode“,a njihove ujedinjene krošnje njegov“svod“. I sam Abraham susreće Gospodina kod hrasta Mamre (Post 18,1)

Već staro zavjetna tradicija vrednuje kulturalno nasljeđe Bliskog istoka. Knjževna slika edenskog vrta s a stablom dobra i zla u središtu, te slika čovjekova izgona iz vrta, izričaji su iskonskog sklada i bogočovječnog jedinstva koje je raskinuto grijehom .Vrt predstavlja red, sklad, kozmos, kao protu težu prapočetnom „neredu“(kaos), oslikanom u slici šume. Grijeh je čovjeka izveo iz vrta, kozmosa, i vratio ga u nered, kao ,“u šumu.“
Liturgija koja se događa pod „krošnjom toga stabla“ ubire plod što dolazi s visine, postajući anticipacijom konačnog ulaska u eshatološko (vrtno) zajedništvo s Ocem nebeskim.

Autor: Zdenka

http://alfaiomegaduhovniforum.forums-free.com/