Sve je više religija na ovim prostorima. Učimo da je zapadna civilizacija nikla na temeljima kršćanstva usprkos tekovinama bogova iz Stare Grčke ili rasprostranjenju židova ali je nepobjedivi bog Mars dobro protresao te temelje, te se od jedne prvobitne religije izdvojilo i pravoslavlje i protestantizam, te niz manjih vjerskih zajednica, novih malih religijica i religijičica, a već 500 godina u tu i takvu civilizaciju se veoma uspješno ugradio i islam sa svim svojim strujama i strujičicama.

Možemo do sutra pričati kako je katolicizam jedna i jedina i prava religija, no činjenica je da je prava religija ona koju je svaka osoba pojedinačno prihvatila kao svoju. Poštujući Deklaraciju o ljudskim pravima poštujem svako takvo pojedinačno opredjeljenje uključujući i ateizam, ali ne mogu da se ne upitam za razloge zbog čega ljudi mijenjaju svoje vjersko opredjeljenje. Tu ne mislim na prisilna pokrštavanja ili (ne)religioznost po naređenju.

Razlog zbog čega bih ja promijenila svoje opredjeljenje je banalizacija i dosada. Prisustvujući božićnoj ponoćki u crkvi Sv. Ante u Sarajevu, zaključih da idući put neću ići na ponoćku nigdje. Sv. Anto je mjesto hodoćašća svih starih sarajlija bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. Poznato je da sarajlije za dobru nakanu idu kod Sedam braće (neslužbeni islamski zbirni svetac), ubace 7 kovanica, a onda svrate u fratara, do Sv. Ante, ubace lemuzinu i nadaju se dobru.

A onda, za ponoćku dođete u crkvu, mjesta ima za sjesti, ali vas odatle tjeraju jer je rezervirano za VIP-ovce. Tjeraju i stare bakutanere kojima je Sv, Anto drugi dom, a bakci i babci se spotiču o kablove koje je razvukla neka televizija, gurkaju reflektore koji se opasno njišu na svojim stalcima i izvinjavaju se svima zbog nespretnosti i starosti. Omladina žamori i da nije njihovog veselog žamora … ali ne!

Tu se našla i časna sestra koja je kao omladinka čuvala ovce na proplancima oko svoga sela, a sad se dočepala grada, vlasti i slasti i ubija mladež u pojam zabranjujući im radost. U crkvi se ne smije radovati, ne smije veseliti, samo biti ozbiljan i “predan”. Uto će i orgulje i svi se dignu kao jedan da na nogama dočekaju božje predstavnike na oltaru. Ali ne, dolaze VIP-ovci kao mlade uz pratnju tjelohranitelja.

Prevariše nas debelo. Nato ipak dolazi i svećenstvo i uz “Radujte se narodi” pozdravlja drage goste i televiziju… Ostalo je predstava za televiziju, vjernik je ništa pa je i propovijed ništa. Jednostavno bilo bi potpuno ništa od vjerskog događaja da nije bilo izvrsnih orgulja i horskog pjevanja. Ostalo je dosada monotono “pametne” propovijedi bez božićne radosti uvezana sviješću da se Isus ipak rodio uzalud. Ljudi se razilaze nakon što je s oltara još jednom upućena zahvala televiziji!

Ljudi se razilaze i traže religiju u kojoj će biti više od ništa. Bijeg od ništa, bijeg od razočarenja društvom, pripadajućom religijom, tekovinama civilizacije, društvenim prioritetima? U svakom slučaju bijeg ka … nečem drugom…. neprekidnogovorećim Jehovinim svjedocima, stalnopjevajućim Hare Krišnama, Sai Babama s jedinoživućim bogom na zemlji…. religijama u kojima će se naći ljudi kojima će moći govoriti, ljudi koji će ih htjeti slušati, ljudi koji će s njima djeliti pitanja i odgovore, ljudima s kojima će osjećati zajedništvo, prisnost, razumijevanje, prizivati božansko mističnim, neprevodivim riječima, uz neprevedive mirise i konzumaciju svetih trava.

Jedna od tih svetih trava, koja je još u vrijeme Plinija i Dioskorida smatrana travom za vradžbine i vračanje je i bunika, a zovu je i crna bunika, latinskog naziva Hyoscyamus niger L. zbog značajnog prisustva alkaloida, od kojih najviše hioscijamina. Za vjerske potrebe i potrebe farmaceutske industrije sakuplja se list i sjeme ove biljke. Rođak ove bunike, bijela bunika Hyoscyamus albus L. manje je rasprostranjena, uglavnom na jugu, a od nje se sakuplja samo list.

Većina religija je bila dovoljno mudra da ovu biljku, koja spada u ljekovite biljke otrovnice, izbaci iz upotrebe, a tako je postupila i većina vračeva i vračara, travarki i travara, vidarki i vidara. Primijetilo se naime da uzdizanje bogu pomoću ove biljke zna da završi odlaskom bogu i napuštanjem ovozemaljskog tijela čime se značajno može smanjiti broj poklonika. Kad su travari i vidari u pitanju znali su bunikom tako dobro izliječiti astmu i nervozu da čovjek doživi potpuno smirenje do zaudaranja, nakon čega se smireni ukopava u zemlju. Zašto i vjerski i vidarski zanos nekad uspije, a nekad ne uspije odgovorila je nauka.

Procenat alkaloida u biljci varira od 0,05 do 0,15. Za otrov to je veliki procenat, a za šamana ili vidara to je mjerica “od oka” bez laboratorije u kojoj se može izmjeriti i dozirati količina aktivne tvari. Tako “jedan osrednji list” bunike isjeckan s duhanom kako bi astmatičar napravio propuh u svojim plućima nije mjera. Jer list je list, a procenat je procenat.

Nedavno je većim procentom počašćena i pastva hrvatskog šamana odbjegla iz religije svojih otaca kako bi duhovnim lebdenjem koje ova trava omogućava dostigli ono što im nije dao Božić.

Stoga, ako buniku sretnete na putevima gospodnjim izbjegavajte je. Ima je duž zidina, ruševina, bunjišta i zgarišta. Ono što se ne vidi na slici je da je obrasla ljepljivim dlačicama, pa je cijela biljka ljepljiva pri dodiru. Bere se isključivo za prodaju kupcima iz farmaceutske industrije. Pri branju treba imati rukavice, ali i tada prije pranja ruku ne smiju se ruke prinositi ustima, niti pušiti. Suši se odvojeno od ostalog bilja, nakon sušenja slaže u dvostruke papirne vreće koje se obilježe s naznakom OTROVNO.

Stoga, bijeg od stvarnosti ne treba biti bijeg u buniku čak i kad se radi o bijegu iz dosade. Jer i liječenje trovanja je veoma, veoma dosadno i vrlo, vrlo prizemno.

www.vecernji.hr

O autoru

Rođena u Dubrovniku 1953., a odrasla i školovala se u Sarajevu. Otac rodom iz Sinja, mati iz Sarajeva. Upoznali su se na Zagrebačkom sveučilištu, a preselili u Sarajevo kad je otac pozvan na Poljoprivredni fakultet gdje je radio kao redovni profesor i doktorirao na ljekovitom bilju, a to njegovo 'biljarsko' opredjeljenje pratilo je sve članove naše obitelji.

Moj pokušaj bijega od toga na filozofski fakultet (književnost) veoma kratko je urodio plodom, jer sam se samo 15 godina odmakla od bilja da bih se tome vratila kad sam shvatila da otac stari i da će njegovo znanje otići s njim izgubljeno zauvijek.

Suhoparno opisivanje pojedinog bilja od strane polustručnih, a pogotovo polupismenih osoba, u cilju prodaje svojih proizvoda me navelo da blog formiram na način blizak basni jer uz biljku i njenu ljekovitost opisujem i njene 'ljudske' osobine i mane ili bar one na koje biljka asocira. Na taj način se znanje lakše pamti, a najvažnije je da nije dosadno.

 

http://blog.vecernji.hr/biljoteka/