BUĐENJE

Kad sam bio dječak, često puta su mi znali govoriti da sam munjen u glavu. Pa se pitam, zašto bi netko za devetogodišnjaka, govorio da je munjen, to jest udaren u glavu? Vjerojatno zato što je bio drugačiji. Drugačiji si onda kad se ponašaš i djeluješ različito od sredine u kojoj živiš. U sredini koja hoda po prstima, pognute glave, koja govori šaptom, plašeći se i svoje sjene, poštujući samo zakon jačeg, ja se nikog nisam plašio. Kad izdržiš sve batine od tako jakog čovjeka kakav je bio moj tata, nema udarca od vršnjaka kojeg nisi u stanju izdržati na nogama ili se suprotstaviti jačem i starijem dječaku!

Knjige koje sam zavolio, na prvi pogled, prisilile su me, na meni tada neobjašnjiv način, da koristim mozak i da o svemu imam svoje mišljenje. To da sam o svemu imao svoje mišljenje sablažnjavalo je moju okolini i tjeralo ih je da me i respektiraju, ali po potrebi i zaobilaze, potiho govoreći meni iza leđa da sam lud. Ali ja sam znao da je to strah. Plašili su se da i njih ne zarazim tom bolešću koja im je bila najbolnija, a zvala se razmišljanje svojim mozgom. Ja sam jako volio razmišljati svojim mozgom, pogotovo sam to volio raditi nakon buđenja. Kao da su strune snova još uvijek zadržale svoje tonove na javi, pa sam se njima umivao i razbuđivao.

A volio sam biti i pored svog oca, iako je bio zabavljen svojim poslovima; samo da mi je na oku. Tako da sam se nastavio izležavati i razmišljati uvaljen u svoj novi ležaj. Ležaj nije bio sasvim nov kad je kupljen, ali je majka svojski izribala madrac, četkom za ribanje i deterdžentom VIM, tako da nije imao nikakav miris po ustajalosti ili korištenosti. Htio sam novi madrac, a dobio sam rabljeni. Opet štednja! Razmišljao sam o tome kako su moji roditelji neprestano spominjali tu mrsku riječ koja je kao tat koji me redovito potkrada. Svakog se mjeseca moralo sto njemačkih maraka stavljati u zlatnu rezervu, smještenu u ormaru na trećoj polici između plahti. To tajno skrovište otkrila je sestra i pokazala mi ga, ali ne zato što me voljela, koliko je željela dobiti saveznika u otporu roditeljskoj financijskoj politici. Meni se to skrovište nije svidjelo, jer sam bio željan mnogih stvari. Prije svega igračaka. I slatkiša. Osjećao sam se zakinut sa svakom novčanicom koja je završavala među plahtama i to me peklo u grlu kao onda kada su mi vadili mandule u Zajčevoj bolnici, nakon prvog razreda. Tjeralo me da iskašljavam neki osjećaj koji sam ćutio duboko u grudima. Iako sam bio poslušno i skromno dijete, znao sam, protiv volje svojih roditelja, u dućanu vidjeti "nešto" što bi me privuklo. Volio bih da sam mogao to "nešto", obično mi se činilo da je slatko, istog trena staviti u usta i uživati jer su mi usta bila gorka od kelja, poriluka i sličnih trava koje je moja majka kuhala. I nije bilo baš tako, da moji roditelji nisu meni htjeli nikad ništa kupiti! Međutim, to mukotrpno iščekivanje stvaralo je u meni takav otpor, da bih, na koncu, sve meni kupljeno zamrzio i odbijao.

Često je, kažem, majka kuhala jela koja nisam volio jesti, ali za Nenu su se uvijek našli neki "oblizeki". Uz dvije radničke plaće, novaca i hrane bilo je dovoljno za nahraniti četveročlanu obitelj. Zato su roditelji morali jako dobro paziti da im se slučajno ne dogodi treća dijete. A za to su očito bile zadužene mame, jer je bilo dana kad je i mama odbijala tatu koji je navaljivao na nju. Pipkao ju je, grlio i nešto joj šaptao na uho. Ona se vješto izmicala govoreći: "Znaš da ne smijemo". A kad bih ja pitao u čudu: "Što je to što roditelji ne smiju?", majka bi me slala van da ne slušam što ona i tata pričaju i usput mi objašnjavala da bi tata htio da mu ona rodi još jednu bebu. Onda sam ja otišao u vrt, popeo se na klupicu i virio izvana. Kroz otvoreni prozor do mene su dopirale očeve riječi: "Samo malo, samo malo", pri tom je dahtao i slinio, pa je majka morala biti oštra i odguravati ga od sebe. Tada je tata, uvrijeđen, znao ostatak dana biti dosadan te bi neprestano podbadao mamu, čak i preda mnom i sekom, kako mama "sigurno ima nekog sa strane", praveći pri tom razne grimase, kao da se šali, kao da je ta optužba smiješna, a u stvarnosti je tom komikom prikrivao svoje prave osjećaje, ljubomoru. A to se dobro vidjelo u onim trenucima, kad je od tog silnog ponavljanja na kraju dana povjerovao u to što priča, pa mu se lice grčilo, a on bi samo šištao i stiskao šake uz bedra. Mama bi na kraju te parade samo pogledala tatu ispod oka i iscijedila: "Svinjo! Zašto mi ne vjeruješ?" a otac bi na to, u pravilu, zaroktao. Mislio je da je smiješan. Zapravo bio je glup i samo me sramotio. Nisam mu to mogao reći jer me ne bi saslušao. A možda bi se i naljutio. Onda bi psovao i udarao sve po redu. Čak i mamu Veru. Badava se on poslije "šmajhlao" oko mame, ništa nije moglo odagnati onaj početni dojam o njegovom teškom karakteru. Meni se nije umiljavao poslije batina. Meni se za udarce nije ispričavao. Od nekog tko ima čekić za alat, nije ni za očekivati ništa drugo nego da sve probleme doživljava kao čavle. Samo  treba lupati problem po glavi i zabijati ga u nešto. Eto, zato sam ja propadao u zemlju od srama. I nisu me toliko boljeli ti udarci koliko mišljenje da nisam imao dobrog i pametnog oca i da sam morao okretati glavu na  drugu stranu dok je roktao. Šutio sam i podnosio ga.

• 
  Ma tko me uopće pitao jel' sam mogao podnositi takvog čovjeka? Morao sam ga podnositi! I cijelo vrijeme jedan je dio mene hranio želju da pobjegnem od kuće čim odrastem. S druge strane, koliko god sam žarko želio pobjeći, toliko sam hranio i nadu da ću možda kad odrastem biti više sa svojim tatom i da ćemo jedan drugom praviti društvo, da ćemo se bolje razumjeti. A da je tada netko pitao mog tatu što on očekuje od svog sina, tata bi zasigurno odgovorio da ne zna, da sam još mali, neka se samo igram, ali da sigurno ne želi imati sina koji razmišlja svojom glavom i koji ga sramoti pretjeranim čitanjem knjiga i črčkanjem po papiru. Što sam trebao drugo raditi sa devet godina? Buljiti kao hipnotiziran u školske knjige koje sam sve znao napamet od korica do korica, bubati po stoti put na pamet pjesmice koje su mi išle na uši i izmišljati nove i nove domaće zadaće, samo zato da mi ne bude dosadno? A ako sam poželio ocu pomagati u poslovima oko kuće, otpravljao bi me, kao otpravnik vlakova na željeznici. I čitavo vrijeme želio sam tati dokazati da sam vrijedan njegove pažnje i društva. To me tjeralo da pretjerano težim k tome da budem u svemu najbolji. Trudio sam se i uspijevao. I svugdje sam bio prvi osim svom tati. Ali to je meni bilo nedovoljno! Ta situacija s ocem, bila je prava noćna mora na javi, s moje strane doživljena kao jedini san iz kojeg sam se stvarno htio probuditi.
  
  Autor teksta BUĐENJE je CREATIVA - > http://creativa.blog.hr/
  
  ------------
  
  Lp, Borivoj
  
  http://budan.blog.hr/