BRIANOV ŽIVOT KAO PROTEST
Piše: Tena Erceg
28. veljače, 2007.
Brianov protest započeo je 2. lipnja 2001. godine, sasvim proročanski, a tada su razlog bile UN-ove sankcije Iraku zbog navodnog posjedovanja nuklearnog oružja. Bilo je to poprilično daleko od svega što je uslijedilo u toj zemlji i u Afganistanu, pa čak i od "11. rujna". Od tog lipanjskog dana pa do danas njegova je akcija, za koju se pohvalio da se "proučava na nekim fakultetima", prošla nevjerojatnu evoluciju, čak je završila u jednoj od najcjenjenijih britanskih umjetničkih institucija, galeriji Tate Britain
"Brian spava, noćas je do kasno bio budan, nije mu imao tko pričuvati stvari", kaže prijateljica Maria. "Vratite se za par sati, ali dajte mu malo vremena da dođe k sebi, ponekad zna biti grintav kad se tek probudi", dodaje. Brian Haw vjerojatno je najpoznatiji britanski, ako ne i svjetski mirovni aktivist i "beskućnik": na jednom te istom mjestu već pet godina i osam mjeseci protestira protiv ratova u Afganistanu i Iraku, miče se jedino kad ide na sud.
Brian spava u 11 ujutro, u malom šatoru na travi nasuprot zgrade britanskog parlamenta. Nedjelja je i ulice su pune ljudi, autobusi na kat drndaju svakih par minuta, rijeke automobila idu gore-dolje, gomile turista s pogledima i fotoaparatima uprtima u čudesne, zastrašujuće šiljke doma britanske demokracije, koji se, zbog šiljaka, može doživjeti i kao nepristupačna palača. Za Briana on je upravo to - blindirana utvrda u koju ne dopire njegova šestogodišnja poruka s druge strane ulice: "Ubojice djece!", "Milijuni su umrli za slobodu izražavanja", "Zaustavimo mučenje, zaštitimo ljudsko", "Djeca Zaljevskog rata" s popratnim fotografijama...
"Koliko glasno čovjek smije vikati protiv nepravde", pita on tužno i retorički, misleći pritom na zakon kojim se zabranjuje protestiranje u radijusu od jednog kilometra oko zgrade parlamenta - "Gdje je granica zločina, a gdje ona zapomaganja protiv nje?". Pokoji prolaznik zastane, zapne mu za oko neka od groznih fotografija bebi deformiranih od osiromašenog urana, neki prekrojeni biblijski citat ("Bože, oprosti nam, jer sad znamo što činimo"), zastava duginih boja što vijori povrh te njegove instalacije. Neki se prestraše pa odu, neki sramežljivo ćire sa strane, možda naprave koju fotografiju, a neki se zaustave i priđu mu s pitanjem: "Koliko ste dugo već ovdje?" "Ah, predugo…", odgovara on, pogleda uprtog u zvonik Big Bena. Pomalo i pozira, već su ga puno puta slikali, što prolaznici, što novinari.
Činjenica da je Brian (trenutno i namjerno) beskućnik mnogima je poslužila da bi diskreditirali njegovu akciju: on, kao, ionako nema kuće. "Nemam gdje otići, nemam gdje…", kaže on na pitanje razmišlja li ikad da odustane od svog protesta. "Volio bih otići, ali ne mogu, jer tamo je sve gore, sve je više smrti, sve više krađe, otimačine, nepravde... Mi smo ovdje da budemo svjedoci, da pokušamo spasiti živote, da potvrdimo zanemarenu vrijednost ljudskih bića." "Tko nama daje pravo da otimamo tuđe, da ubijamo civile?" opet će on retorički, ovog puta je ljut.
Boravak u Kambodži
Unatoč živopisnom imidžu i strastvenoj retorici, zbog čega ga neki gledaju podozrivo, Brian je lucidan, inteligentan, upućen, i istinski pati zbog onoga što njegova vlada radi u Iraku i Afganistanu. A Brian je imao i život u Birminghamu, prije nego što je dobrovoljno postao beskućnik i mirovni aktivist u Londonu. Na nježno pitanje što je radio prije svega ovoga, prvo se zbunio, pa je nešto muljao, pa je na kraju procijedio da je "bio u Kambodži 1989. godine, kada se Pol Pot iz Tajlanda vratio u Kambodžu". Na to je brzo promijenio temu. Ima i djecu, njih spominje stalno, i oni su možda i najveći razlog njegove pobune. "Kako bih ja mogao mirno promatrati kako djeca pate i umiru u Iraku kad i ja imam djecu?"
Brianov protest započeo je 2. lipnja 2001. godine, sasvim proročanski, a tada su razlog bile UN-ove sankcije Iraku zbog navodnog posjedovanja nuklearnog oružja. Bilo je to poprilično daleko od svega što je uslijedilo u toj zemlji i u Afganistanu, pa čak i od "11. rujna". Od tog lipanjskog dana pa do danas njegova je akcija, za koju mi se pohvalio da se "proučava na nekim fakultetima", prošla nevjerojatnu evoluciju, čak je završila u jednoj od najcjenjenijih britanskih umjetničkih institucija, galeriji Tate Britain.
Počelo je, dakle, sa sankcijama, proširilo se na "ubijanje nevinih", "otimačinu" i sve ono što njegova vlada danas čini u ime "rata protiv terorizma", da bi kulminiralo protestom protiv zakona koji je vlada donijela 2005. godine - dobrim dijelom zato da bi se riješila njegovog iritantnog prisustva na Trgu parlamenta – akt dramatičnog imena Zakon o ozbiljnom organiziranom kriminalu i policiji (SOCPA).
Piše: Tomislav Budak www.tomislavbudak.com
Brian Haw – istinska manifestacija Boga u fizičkom tijelu... |
Brian Haw živući je primjer nevjerojatne požrtvovnosti, ali ako može on svakodnevno urlati na osobe koje ulaze i izlaze iz zgrada Parlamenta, onda možemo i mi ostali barem povremeno zaurlati na budalaštine koje se oko nas događaju. Činjenica jest da mnogi borci za pravdu i istinu nisu uspjeli dočekati starost, odnosno da gotovo svatko tko nastoji utjeloviti ideale humanosti i postane isuviše poznat biva ubijen od strane hobotnice koja iz sjene upravlja svjetskim događanjima. Zato mnogi današnji idealisti postaju malodušni, smatrajući da se ne može više ništa postići borbom protiv vjetrenjača, već je bolje pritajiti se i čekati „globalnu transformaciju“. Nije točno - ne treba posustati. Istina je ta koja oslobađa, a za istinu se bori aktivno. Djelovanje i borba oslobađaju, a čekanje može biti strateški opravdano jedino u slučaju da je trenutno nemoguće ostvariti vlastitu intenciju konkretnom akcijom. Čekati bez cilja i nužnog djelovanja je lijenost i indolencija. Stoga se i „globalna transformacija“ neće ostvariti bez ljudskog aktivnog sudjelovanja izraženog kroz najrazličitije oblike pozitivnih djela. Takva djela mogu biti protesti najrazličitijih vrsta, otvoreno izražavanje vlastitih stavova te neki oblik humanitarne aktivnosti. Tako se u praksi prezentira vlastita osviještenost, a ne šutnjom i neuplitanjem.
Postoji, naravno, i pozitivno ne-djelovanje koje itekako služi svrsi. Evo jednog od najbitnijih – ono istovremeno na najdirektniji način izražava ljudsku prosvijetljenost. Naime, ukoliko znate da su svi ljudi braća, odnosno Jedno, ne idite u rat. Nikakav. Nikada. Veliki znanstvenik Albert Einstein ovo je dobro izrazio rekavši –
„Pioniri svijeta bez rata su mladi ljudi koji odbijaju vojnu službu.“
Slažem se da je opravdano boriti se kad si napadnut, ali kada ne bi bilo nikoga tko napada... Einstein očigledno nije bio osoba koja se brinula samo za sebe, nego je ovakvim izjavama koje predstavljaju snažan udarac vojno-industrijskom kompleksu žrtvovao vlastitu udobnost, financijsku potporu, pa i ugled među ostalim znanstvenicima, kako bi vlastiti autoritet upotrijebio u najkonstruktivniju moguću svrhu – odvraćanja mladih ljudi od kretenizma ratovanja. Dok primitivci slave ćaću, mater, rat, crkvu i domovinu, istinski giganti ljudskoga roda okreću leđa očiglednim glupostima ne želeći sudjelovati u njima. Ako mogu oni, možemo i svi mi ostali.
Brian Haw eight years on in June 2009