Božidar Prosenjak:

(isječak iz poglavlja "Sreća"; razmišljanja jednog konja; o sreći)

Zapravo jurimo na neka druga mjesta za udobnostima i vjerujemo da je ondje sreća.

Ne pada nam na pamet da je sreća baš tu gdje stojimo i da uzalud lupa na naše srce. Mi to svoje srce stišćemo i stežemo, tvrdo nam je kao kamen, a sreća je poput sjemenke koja traži razmekšano, vlažno od suza i toplo srce puno osjećaja. Izvana možeš činiti što te volja, tko zna kako velika djela, a ipak nećeš biti sretan, ostat ćeš jadan. Po sreću moraš u svoju dubinu.

Ona je uvijek s tobom, ali su ti um, oči i srce zauzeti travom. Stalno vučeš tu svoju glavu po tlu i ne odvajaš je od zemlje. Pa kako bi onda ugledao svoju sreću? Uzalud ona obigrava oko tebe, privlači tvoju pažnju. Ti zuriš samo u zeleno busenje i halapljivo ga proždireš. To je tvoja sudbina, konjiću. I onda kad si sit i pune mješine, e, tada bi ti išao za srećom. A sreća je laka i lepršava, brzo ti izmiče jer si ti trom, lijen i ne voliš napuštati toplinu vlastite postelje. Samo tvoj duh može uloviti sreću, a on je utamničen u tebi. Stoga se tvoja sreća i ti cijelog života i ne sretnete.