Božićno drvce
Božićno drvce je jedna od najpoznatijih i najpopularnijih tradicija koje se povezuju s proslavom Božića. To je obično zimzeleno stablo koje se unosi u dom ili se postavlja na otvorenom, a tijekom dana oko Božića ukrašava se kuglicama, slasticama te božićnim lampicama, malim raznobojnim svjetiljakama, dok su se prije češće ukrašavala svijećama. Na vrh drvca često se postavljaju anđeo ili zvijezda repatica koja predstavlja Betlehemsku zvijezdu iz priče o rođenju Isusa Krista.
Povijest
S vjerojatnim podrijetlom u europskim pred kršćanskim kulturama, božićno drvce ima dugu povijest te je u različitim kulturama postalo uobičajen zimski prizor.
Germanska plemena
Stabla čuvari (na primjer, Irminsul, Torov hrast i Igdrasil) imala su posebnu važnost za stara germanska plemena te su se kroz povijest pojavljivala kao sveti simboli i predmeti. Prema Adamu iz Bremena, jednom od najvažnijih njemačkih srednjovjekovnih kroničara, u Skandinaviji su germanski poganski kraljevi žrtvovali po devet mužjaka (broj devet bio je veoma važan u nordijskoj mitologiji) od svake vrste u svetim lugovima svake devete godine.[1]
Prema Crkvenim zapisima, sveti Bonifacije pokušao je germanskim plemenima kršćanstvo predstaviti objašnjavajući nauk o Presvetom Trojstvu koristeći sortu sjeverne bijele jele zbog njezina naizgled trokutastog oblika.[2]
Rim
Rimski mozaici s prostora današnjeg Tunisa prikazuju mitski trijumfalni povratak grčkog boga vina i muške plodnosti, Dioniza (kojeg neki moderni znanstvenici poistovjećuju s božanstvom ponovnog rođenja), iz Indije. Dioniz nosi grančicu zimzelenog stabla.
Moderna božićna drvca
Moguće je početke običaja ukrašavanja božićnog drvca pratiti do Njemačke u 16. stoljeću; Ingeborg Weber-Kellermann (profesor europske etnologije iz Marburga) kao najraniji spomen tog običaja uzima ljetopis bremenskog ceha iz 1570. godine koji navodi kako je mala jela ukrašena jabukama, orasima, datuljama, perecima i papirnatim cvijećem postavljena za djecu članova ceha koja su na Božić prikupljala slatkiše. Običaj se rano spominje i u Baselu gdje su 1597. godine krojački šegrti po gradu nosili stablo ukrašeno jabukama i sirom.
Rigu, glavni grad Latvije, neki smatraju domom prvog božićnog drvca; na osmerokutnoj plaketi na jednom od gradskih trgova stoji "Prvo novogodišnje (odnosno božićno) drvce u Rigi 1510." na osam jezika. U otprilike isto vrijeme, a mnogo se raspravlja o tome je li se taj događaj odigrao prije ili poslije postavljanja drvca u Rigi, Martin Luther navodno je ukrasio drvce koje je simboliziralo način na koji noću siju zvijezde. Tijekom 17. stoljeća običaj ukrašavanja božićnog drvca počeo je ulaziti u obiteljske domove. Jedan strasburški svećenik, Johann Konrad Dannerhauer, žalio se na taj običaj zato što on odvlači od Božje riječi.
Do početka 18. stoljeća, ukrašavanje božićnih drvaca postalo je uobičajeno u gradovima sjevernog Porajnja, ali se još uvijek nije proširilo u ruralna područja. Božićna su drvca prilično dugo ostala vezana za sjeverno Porajnje. Katolička većina uz južni dio toka Rajne običaj je smatrala protestantskim te su ga u to područje donijeli pruski činovnici koji su tamo premješteni zbog Bečkog kongresa 1815. godine.
Početkom 19. stoljeća običaj je postao popularan među plemstvom i proširio se po dvorovima čak do Rusije. Princeza Henrietta od Nassau-Weilburga 1816. godine upoznala je Beč s ukrašavanja božićnih drvaca te se taj običaj narednih godina brzo proširio Austrijom. U Francuskoj je prvo božićno drvce predstavila vojvotkinja od Orleansa 1840. godine.
U Veliku je Britaniju običaj ukrašavanja božićnog drvca donijela supruga kralja Georgea III., Charlotte od Mecklenburg-Strelitza, ali se u to vrijeme običaj nije proširio dalje od kraljevskog dvora. Nakon vjenčanja kraljice Viktorije i njezinog njemačkog rođaka, princa Alberta, običaj se još više proširio. Princ Albert za Božić je poklanjao velik broj drvaca školama i vojarnama. Crteži kraljevske obitelji s njihovim božićnim drvcem u Osborne Houseu pojavljivali su se u engleskim časopisima, a prvi put u tehnici drvoreza u časopisu Ilustirane londonske novosti (eng. Illustrated London News; prosinac 1848.). Za Božić 1850. godine ilustracije su se pojavile i u SAD-u. Te slike britanske kraljevske obitelji tijekom njihove božićne proslave pomogle su u popularizaciji običaja ukrašavanja božićnih drvaca u Britaniji te među anglofilnim Amerikancima više klase.
U Hrvatskoj se tek 1850-ih godina počinje pojavljivati običaj ukrašavanja božićnog drvca na što su utjecali njemačka tradicija te tadašnji prostorno-politički odnosi. Ipak, čak i prije širenja tog običaja, domovi su na Badnjak bili ukrašavani cvijećem, plodovima i zelenilom, a za to su najčešće bila zadužena djeca. Uz to, u kuću se unosio badnjak, debeli panj ili klada koji je na tu noć, ali i kasnije, gorio na ognjištu. U početku su se kitila bjelogorična stabla, a kasnije, učestalim pošumljavanjem, za ukrašavanje se počinju koristiti crnogorična stabla.
Najčešće su se ukrašavala voćem, jabukama te narančama, šljivama, kruškama, ali i raznim slasticama, šarenim papirnatim lancima te srebrnim i zlatnim nitima, a rjeđe i staklenim figurama. Čest su i lijep ukras bili pozlaćeni orasi i lješnjaci kojima se kitilo drvce, a najčešće su se postavljale svijeće, simboli nade i božanstva. Poslije su se postavljali i komadići vate, voska ili papira koji su simbolizirali snijeg na drvcu i tako su ga ukrašavali.
Vrijeme ukrašavanja
U Njemačkoj i sjevernoj Europi običaj ukrašavanja stabala potječe iz poganskih vremena kad su stabla smatrali simbolima koji predstavljaju plodnost bogova prirode. Običaj je bio povezan sa zimskim solsticijem (oko 21. prosinca) kojeg su smatrali danom ponovnog rođenja boga Sunca. Ukrašavanje stabala kasnije je postao jedan od kršćanskih običaja, i to nakon što je Crkva 25. prosinca odredila kao dan Kristova rođenja, time zamijenivši pogansku proslavu solsticija.
Tradicionalno, božićna se drvca ne unose u domove niti ukrašavaju prije Badnjaka (24. prosinca), a iznose se na blagdan Sveta tri kralja odnosno Bogojavljenje (6. siječnja) kada i završavaju božićni blagdani. Tog se dana posljednji put pale božićne svijeće i drvo badnjak. Rezultat suvremene komercijalizacije Božića je i postavljanje drvaca mnogo ranije nego što je to uobičajeno; u pojedinim se trgovinama drvca postavljaju već krajem listopada (božićni odjel u britanskom lancu trgovina Selfridges, s okićenim božićnim drvcima, počinje s radom početkom rujna).
Vrste drvaca
Kao božićna drvca koriste se i prirodna i umjetna drvca.
Prirodna drvca
Rod jela (Abies) pokazao se najboljim za korištenje i to zato što im iglice ne otpadaju pretjerano nakon što se stablo osuši, a usto ugodno mirišu i imaju lijepu boju; ali koriste se i drugi rodovi borovki. Vrste koje se koriste u Europi su:
Kavkaska jela (Abies nordmanniana)
Koloradska jela (Abies concolor)
Obična jela (Abies alba)
Obični bor (Pinus sylvestris)
Pančićeva omorika (Picea omorika)
Plemenita jela (Abies procera)
Smreka (Picea abies)
a u Sjevernoj i Srednjoj Americi:
Balzamasta jela (Abies balsamea)
Raskošna jela (Abies magnifica)
Fraserova jela (Abies fraseri)
Gorostasna jela (Abies grandis)
Gvatemalska jela (Abies guatemalensis)
Pinija (Pinus pinea)
Plemenita jela (Abies procera)
Obična američka duglazija (Pseudotsuga menziesii)
Obični bor (Pinus sylvestris)
Kao božićna drvca u manjoj se mjeri koriste i neke druge, ne toliko tradicionalne vrste, kao što su na primjer divovska sekvoja (lat. Sequioadendron giganteum), lejlandski čempres (Cupressus × leylandii) i virginijska borovica (Juniperus virginiana). Mnoge vrste smreke također se koriste kao božićna drvca, a neki ih smatraju i najljepšom vrstom stabala, koja se koristi u tu svrhu. No, smrekama (za razliku od jela) iglice počinju brzo otpadati nakon sječe, a mnoge vrste smreke, kao što je na primjer bodljikava smreka, imaju veoma oštre iglice što ukrašavanje čini neugodnim.
Neka se stabla prodaju u teglama s korijenjem i zemljom, često iz rasadnika, da bi se kasnije posadila i kako bi se u njima uživalo još godinama ili desetljećima. Međutim, zdravlju stabla uvelike štete visoka temperatura i niska vlažnost zraka prostora u kojem se neko vrijeme nalazi pa je stopa stabala koja prežive presađivanje niska. Ta se stabla u zatvorenom prostoru smiju držati samo nekoliko dana, zato što toplina prekida dormanciju pa slabi zaštitni mehanizam kod stabala koja se zatim kod prenošenja na otvoreno izlažu hladnoći.
Životni ciklus božićnog drvca od sjemenke do dvometarskog stabla traje, ovisno o vrsti i načinu kultivacije, između 8 i 12 godina. Prvo se uzima sjeme iz češera skupljenih sa starijih stabala. To se sjeme obično uzgaja u rasadnicima i zatim prodaje farmama božićnih drvaca u starosti od 3 do 4 godine. Preostali dio razvoja stabla ovisi prvenstveno o klimi, kvaliteti tla te kultivaciji i brizi za stablo.[3]
bglavac
edin.kecanovic
