Kolonija pada u zaborav izgradnjom okretnice tramvaja (1963. g.) koju je Drug Dojdek odlučio nazvati "Borongaj", po selu u gradskoj četvrti Peščenica gdje je nakon Preokreta pa sve do oslobođenja 1991. bila velika vojarna (kasarna) JNA "Dušan Čorković". Zbog okretišta tramvaja Borongaj je za večinu današnjih stanovnika Zagreba postao sinonim za Željezničarsku koloniju, najstarije gradsko naselje u ovom dijelu grada.

Neviđenu ljubav prema tradiciji i prošlosti Zagreba iskazuju i današnji majmunoidi s licencom Filozofskog i Fakulteta političkih znanosti, koji u relevantnim medijima ustrajno pišu i govore o nepostojećem Cvjetnom trgu: "Nakon što je postala zaštitno lice LEDO sladoled kampanje "Maximalno uživanje", danas se popularna pjevačica (Severina Vučković, op.a.) pojavila na Cvjetnom trgu i izazvala opće oduševljenje". Više nitko ne spominje Preradovićev trg (vidi: Urbana "foto-arheologija" grada Zagreba: Kavica na bivšem gubilištu)

Naši stari Zagrebčani (Tkalčić, Deželić, Hirc, Szabo,...) koji su marno izučavali i pisali o prošlost Zagreba, danas se okreću u grobu.

　1- Željezničarska kolonija; 2- tramvajsko - autobusni terminal "Borongaj"; 3- Maksimirsko naselje; 4- naselje Ravnice; 5- Borongaj; 6- naselje Volovčica (s Jugomontovim "limenkama"); plava crta – sljemenski potok Bliznec

Prostor južno od perivoja Maksimir (vidi: Četiri godišnja doba za šafrane na skrivenim grobovima ) i Maksimirske ceste, a sjeverno od pruge državne željeznice (vidi: Šparhet koji vleče ormare na Trgu kralja Tomislava), tzv. žakanjske željeznice (Zagreb - Dugo Selo - Koprivnica – Zakany- Budim, 1870.), i današnje Ulice kneza Branimira, crkveni je posjed sve do 1876. godine, kada »Zakonom o izvlazdbi nekretnina u gradu Zagrebu« biskupske i kaptolske ravne livade i polja počinju prelaziti u posjed gradske općine. Otkupom crkvenih majura započela je izgradnja istočnih područja grada.

Filoksera (konjski tramway) dolazi u Maksimir 1892., a iste godine maksimirskim jezerom plovi prvi izletnički parobrod "Grad Zagreb". Prvi stadion (biciklističko trkalište) izgrađen je 1897. na križanju Maksimirske ulice i Svetica.

Željezničarska kolonija izgrađena je u razdoblju od 1927. do 1928. godine. Istovremeno je niklo divlje naselje Svetice (uz ulicu Svetice), a nešto kasnije i Ravnice (uz željezničku prugu, vis-a-vi uzletišta Borongaj).

Maksimirsko naselje, kao projekt jeftinih prizemnih "kuća s četiri stana" za privremeno stanovanje (HR-DAZG-37, Izvanredna sjednica 46. IO-a GNOZ-a, 26.8.1946., kut.18), počinje se graditi krajem 1946. godine na nizu polja i njiva između Kolonije i potoka Bliznec (danas je korito potoka natkriveno).

Borongaj, 2013. godine

1- tramvajsko - autobusni terminal Borongaj; 2- Zagrebačka zračna luka (1928.), zračna luka ratnog zrakoplovstva Nezavisne Države Hrvatske (1941-45.), kasarna JNA "Dušan Čorković" (1945-91.), vojarna Hrvatske vojske "Borongaj" (1991 -2007.), Studentski kampus Borongaj; 3- Volovčica; 4-Borongajski lug.

Borongaj, tloris Zagreba iz 1947. godine.

1- kasarna JNA "Dušan Čorković"; 2-Borongajski lug; 3- Ravnice.

Povjestnik Ivan Krstitelj Tkalčić je na temelju pisanog dokumenta (listine) iz 1201. godine potanko rastumačio međe starog Zagreba. Spominje i lokaciju sela Borongaj.

Hrvatski i ugarski kralj Andrija II. (1176 - 1235.) darovao je dekanu zagrebačkoga kaptola Baranu zemlju (polja, livade i šume), među inim i onu istočno "od malog potoka Blizni (iskvareno iz Bliznec)", i to na sjeveru do "podsljemenskog zaseljka" (danas Baćun), a na jugu "do onoga mjesta gdje potok Trnava utiče u Savu t. j. iza sadašnjega sela Borongaja (iskvareno iz Baranj-gaj) prozvana tako po Baranu, dekanu zagrebačkoga kaptola, koji ga je uživao".(I. Tkalčić, "Katolički list", Zagreb 1873. br. 9., 10. i 11.).

Znamo da je posljednji vuk u Zagrebu ubijen 1898. u šumi na Borongaju, a vukovi su vjerojatno i u prošlosti obitavali na ovom području, pa otuda i toponim Vukomerec.

"Tramvaj zvan obmana" – linija br. 1, 9 i 17 za "Borongaj"

Mnogi, nažalost, danas ni ne znaju za postojanje Željezničarske kolonije, a bilo bi im svejedno i da se okretnica Borongaj nazove Džisrikebir.

Tramvajsko - autobusni terminal "Borongaj" kod Krešićeve ulice na Željezničarskoj koloniji.

Okretnica "Svetice"

1935. - izgrađena je tramvajska pruga od Draškovićeve do kraja ulice Kralja Zvonimira, t.j. do okretnice Svetice kod Harambašićeve ulice.

1963. - pruga je produžena do današnjeg tramvajsko - autobusnog terminala "Borongaja".

Bivša okretnica tramvaja br. 9 i 10 na Sveticama

Tloris Zagreba iz 1947.

1- okretnica tramvaja "Svetice"; 2- Željezničarska kolonija

Predsjednik IO-a GNOZ-a, i prvi poratni gradonačelnik, Dragutin Saili je u svibnju 1947. smaknuo bana Jelačića, a u kolovozu je i kralju Zvonimiru odzvonila smrtna ura pa su Hrvati u zamjenu za svoga kralja dobili ulicu Crvene Armije (HR-DAZG-37, Sjed. 19. IO-a GNOZ-a, 19.5.1947., kut.20; i HR-DAZG Izvanredna sjednica 46. IO-a GNOZ-a, 26.8.1946., kut.18), kasnije preimenovanu u Socijalističke revolucije (prijašnja i današnja Ulica kralja Zvonimira).

Tloris iz 1928.

1- Željezničarska kolonija; 2- Svetice; 3- nogometni stadion HAŠK-a; 4- okretnica tramvaja kod ulaza u Maksimir.

1920. - donesena je odluka o izgradnji stanova za radnike i činovnike državne željeznice u Zagrebu, "južno od HAŠK-ovog igrališta na Maksimirskoj cesti, prema kojoj bi se imalo na projektiranih 15 blokova (I-XV) da izgrade stanovi za željezničare sa školom, domom, konzumom i dva trga. Na zapadnom od projektiranih dvaju trgova imadu se smjestiti zgrade za konzum, školu i dom, a u sredini trga može se smjestiti kapelica. Istočni trg imade služiti kao igralište za djecu... "

1923.- Urbanističkim planom (Regulatornom osnovom) za predjel između Maksimirske ceste i pruge državne željeznice zacrtano je buduće naselje Željezničarska kolonija sa svim popratnim sadržajima. "Parcelaciju i razmještaj različitih tipova kuća izradio je Gradski građevni odsjek, Arhitektonski odjel, a samu gradnju potpisuje »Građevno poduzeće Ing. Mate Crnić ovl. civ. Inženier«".

Položajni nacrt Željezničarske kolonije iz 1927. godine, i izgrađenost 1932. godine.

1- Trg Augustina Kažotića (zapadni trg); 2-Trg Milovana Zoričića (istočni trg)

1927.- otpočela gradnja Željezničarske kolonije

1928.- dovršena je izgradnja istočnog dijela Željezničarske kolonije koja "pripada tzv. gradovima-vrtovima »u kojima su se vjenčali selo i grad«". Izgrađene su 32 tipizirane kuće s ukupno 145 stanova (64, 85, 88 i 120m2 - ovisno o tipu) koje su se "približile idealu kuća za vlastito stanovanje" i "predstavljaju minijature ladanjskog načina stanovanja".

U zapadnom su se dijelu istodobno s Kolonijom otpočele graditi privatne obiteljske kuće s vrtom, pa je i taj dio naselja većim dijelom izgrađen do 1932. godine.

Kuće u željezničarskom naselju imaju malo prilazno dvorište s prednje i nešto veći vrt sa stražnje strane. "Ovdje je vrt, ponajprije - kuhinjski vrt, važan za kućnu ekonomiju. To pokazuje da je ideja o stanovanju u Željezničkoj koloniji sadržavala i povezanost stanovanja i rada, grada i sela, arhitekture i prirode".

Željezničarsko naselje čine tri osnovna tipa objekata od kojih su prva dva - kuće u nizu, a treći je nešto viši - dvojni objekt.

Dražen Jerković, legenda zagrebečkog Dinama, je odrastao u Kuraltovoj ulici.

Trg Milovana Zoričića, 1929.

Trg Milovana Zoričića, 2013.

Vuglec Rabusove i Brkljačićeve ulice

Jugoistočni dio Kolonije, 1929.

Strjelica: kuća na uglu Rabusove i Brkljačićeve ulice

Jugoistočni dio Kolonije, 2013.

Strjelica: kuća na uglu Rabusove i Brkljačićeve ulice je zaklonjena od pogleda benzinskom crpkom u ulici kneza Branimira

1974. – Zbog "svekolike brige za čoveka" na ovom sam mjestu "uhapšen i priveden" – na stražnjem sjedištu wolksvagenove bube – u Petrinjsku, zbog sumnje da sam fotografirao tenkove u kasarni JNA "Dušan Čorković", a zapravo sam fotografirao omanje cigansko naselje (čerge) na prostoru današnje benzinske crkve. Vožnja u bubi je bila ugodnija nego u marici.

Željeznička postaja Maksimir

Željeznička postaja Maksimir postavljena je tijekom izgradnje Željezničarske kolonije koja je bila stimulirana nizom olakšica, a "najveća olakšica zaključena je 1926. kada je Zadruzi željezničarskog osoblja... podijeljena pogodnost oprosta plateža gradske taracovinske uvoznine, za sav onaj građevni materijal, koji će joj biti potreban za gradnju stambenih kuća za željezničarsko osoblje,... kao i za materijal potreban za kanalizaciju, vodovod, rasvjetu i cesto-gradnju, uz uvjet, da taj materijal bude uvezen izravno željeznicom bez upotrebe cesta na dotično zemljište i u rečenu svrhu upotrebljen".

Jugozapadni dio Kolonije; početak gradnje produžetka Ulice kneza Branimira; stari drvored u Krupićevoj ulici pao je kao žrtva "napretka", 1973.

Ulica kneza Branimira, 2013.

Stadion Dinama u Maksimiru, 1955.

(krov zgrade osnovne škole se vidi u donjem desnom kutu)

Od Kažotićeva trga do tramvajske stanice u Maksimirskoj ulici dolazilo se Jakićevom, obrubljenom drvoredom jablana uz istočno stajalište nogometnog stadiona HAŠK (budući stadion Dinamo). Prvu utakmicu na stadionu u Maksimiru Dinamo je odigrao 19. rujna 1948.

Gradnja školske zgrade na Željezničarskoj koloniji je bila predviđena na Kažotićevu trga, no 1933. izgrađena je nešto sjevernije, u Jakićevoj ulici. Južno krilo školske zgrade oštećeno je u bombardiranju Zagreba 1944. godine.

2013.

Iz vizure današnjeg vremena - bivša "Državna narodna škola Kraljevića Andreja " (1. rujna 1933.), "Narodna osmogodišnja škola " (16. rujna 1957.), "Narodna osmogodišnja škola Antun Gustav Matoš" (28. prosinca 1962.) u Jakićevoj ulici. Škola je, poslije izgradnje istočne tribine Dinamovog stadiona, preseljena (8. ožujka 1969.) u novu školsku zgradu u Aleji Antuna Augustinčića u Maksimirskom naselju (današnje "Ravnice").

1. rujna 1933. u školu je bilo upisano 410 učenika;

1. rujna 1939. u školu je bilo upisano 724 učenika;

1. rujna 1957. u školu je bilo upisano 831 učenika;

1. rujna 1968. u školu je bilo upisano 548 učenika;

Učenici "Narodne osmogodišnje škole" u Jakićevoj ulici, 1959.

Antun Gustav Matoš

STARA PJESMA

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,

O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,

O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,

Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!

Čemu iskren razum koji zdravo sudi,

Čemu polet duše i srce koje sniva,

Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,

Usred kukavica čemu krepost diva?

Među narodima mi Hrvati sada

Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,

Osuđeni pasti i propasti bez časti.

Domovino moja, tvoje sunce pada,

Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,

Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

Ne kaže se uzalud da se povijest ponavlja.

Problem sa stanovanjem u poratno doba rješavao se i na ovakav način:

"Zbog hitnog rješavanja stambenog pitanja prima se prijedlog tajnika (Branka) Padjena da se izvrše preseljenja svih neprijateljskih elemenata u loše stanove, a da se radnici i udarnici smjeste u njihove stanove." (HR-DAZG-37, Sjed. 17. IO-a GNOZ-a, 2.5.1947., kut.20)

Kuća obrasla bršljanom je bila "Stanica narodne milicije Maksimir", naša čuvarica poslije 1945.

"OZN-a sve dozna", čak i onda kad se u igri na ulici desetogodišnji klinac pohvali "da i on doma ima pištolj". Pištolj je doista pronađen u ranojutarnjoj premetačini stana, a u stanici narodne milicije Maksimir konstatovali su da je riječ o dječjem pištolju na vodu. Nakon toga je "roditelj 2", tankom šibom od jorgovana, pristupio preodgoju "neprijateljskog elementa".

I uz ovu kuću zaklonjenu smrekama, izgrađenu 1932., veže se anegdota koja je toliko apsurdna da mlađi čitatelj ne će u nju povjerovati. U kući je nakon sloma "Hrvatskog proljeća" uhićen Ivica Škunca. Kada su mu poslije u istražni zatvor u Petrinjskoj donjeli knjigu o šahu, budući je na naslovnici imala šahovsku ploču s bijelo-crvenim poljima, knjiga je proglašena "nacionalističkom" i nije mu bila dozvoljena!

(preuzeto iz: Zvonko Džankić, Dominikanska klasična gimnazija u Zagrebu, Dominikanska naklada Istina, Zagreb, 2005.)

"Trgovački centar" na Kažotićevu trgu izgrađen je 1928. godine. Nacrt je izradilo "Građevno poduzeće Ing. Ivo Senk i drug".

2013.

"Arheološki ostaci" negdašnje tržnice u zaleđu zgrade "trgovačkog centra", 2013.

Prigradski "Zec" svakodnevno je do želejzničke postaje Maksimir vozio kumice s košarama svježeg povrća, voća i velikim kantama s mlijekom.

Red Propovjednika na Koloniji

Dominikanski rimokatolički crkveni red (ili Red Propovijednika) utemeljio je sv. Dominik de Guzman, a potvrdio ga je papa Honorije III. 1216. godine. Papa Grgur IX. proglašava ga svetim. U hrvatskome narodu nazivaju se još i „bijeli fratri" zbog bijele boje redovničke odjeće (habita). Najstariji hrvatski tekst pisan latinicom napisali su dominikanci. (u Zadru iz 1345.)

1228. – Dominikanci dolaze u Zagreb (a malo kasnije i u Čazmu), i na križanju današnje Palmotićeve i Vlaške ulice (vidi: Stanovnike Vlaške ulice muči kreketanje žaba) grade drveni samostan i crkvicu sv. Nikole (»ultra claustrum s. Nicolai, fratrum Praedicatorum«).

1242. – Kralj Bela IV. zagrebačkim dominikancima poklanja posjed Bliznu u gornjem toku potočića Blizne (Bliznec) – tj. na području oko današnje "Pilane" na sljemenskoj cesti.

1377. – Dominikanci na zagrebačkom Gradecu (Griču) imaju i omanju crkvu sv. Katarine

1473. – Kralj Matija Korvin dopustio je dominikancima da uslijed čestih turskih provala napuste samostan sv. Nikole (jer je ostao nezaštićen izvan kaptolskih zidina), i na Gradecu uz kapelu sv. Katarine podignu novi samostan.

1591. – Dominikanci napuštaju Zagreb i samostan sa crkvom na Gradecu, u vrijeme kad Hasan-paša s jakim snagama prodire prema Zagrebu.

1606. – Isusovci dolaze u Zagreb i mole nadvojvodu Ferdinanda da im pokloni ruševni dominikanski samostan i crkvu sv. Katarine na Gradecu.

1925. – Dominikanci se vraćaju u Zagreb.

Danas Hrvatska dominikanska provincija ima samostane u Bolu, Dubrovniku, Splitu, Trogiru, Gružu, Starom Gradu, Korčuli i dva u Zagrebu.

(Opširnije: Dominikanci u Zagrebu)

Trg Augustina Kažotića, Dominikanski samostan, 1927.

Augustin Kažotić (Trogir, 1260. - Lucera, Italija, 1323.), dominikanac, 1303. imenovan je zagrebačkim biskupom, 1702. proglašen blaženim. Utemeljio je zagrebačku katedralnu knjižnicu i reformirao katedralnu školu, tvorac tzv. zagrebačkog obreda.

1925. – Gradnja dominikanskog samostana sv. Dominika s kapelom Kraljice sv. krunice na Trgu Augustina Kažotića započela je u vrijeme tisućite obljetnice Hrvatskoga kraljevstva – "16. srpnja 1925. godine na blagdan Karmelske Gospe prema nacrtima ing. Senka i arhitekta Kuličeka". Nadbiskup dr. Antun Bauer je darovao zemljište za samostan, a tadašnji general Reda o. Ljudevit Theissling pružio je izdašnu novčanu pomoć za zidanje samostana".

1927. – Samostan je svečano otvoren 8. svibnja, na spomendan Gospe Pompejske.

Trg Augustina Kažotića, 1938.

(preuzeto iz: Zvonko Džankić, Dominikanska klasična gimnazija u Zagrebu, Dominikanska naklada Istina, Zagreb, 2005.)

1930. – Samostan "bijelih fratara" je dograđen, a izgrađena je i nešto veća kapela Kraljice sv. krunice.

1965. – Župu Kraljice sv. krunice utemeljio je kardinal Franjo Šeper, zagrebački nadbiskup.

Trg Augustina Kažotića, 2013.

Parkić je danas pust, a nekada se na njemu cijeli dan igrao nogomet "na dva mala".

Dominikanski samostan Kraljice sv. krunice, sjeverozapadni dio, 2013.

Dominikanci u Zagrebu otvaraju kinematograf "Stela", utemeljuju nakladu "Istina", pokreću časopis Duhovni život i glasnik Gospina krunica, a budući su dominikanci uz samostane osnivali i škole, u sjevernom krilu samostana 1935. otvaraju srednjoškolski internat, a od 1941. i Privatnu dominikansku klasičnu gimnaziju s realnim odjelima i s pravom javnosti.

Gimnazija je bila u prostorijama bivšeg konvikta "Kažotić" na sjeverozapadnom uglu 1. kata samostana, po svojim svjedodžbama izjednačena je državnim gimnazijama. Imala je knjižnicu (oko 8000 knjiga), veliku dvoranu koja je uređena kao prostorija za kino predstave i za đačke predstave te poveliko igralište. U školi je bilo profesora laika, ali njihov je rad bio u potpunosti u skladu s radom profesora dominikanaca.

1941.- u prvi razred gimnazije je bilo upisano 43 učenika;

1942.- u prvi razred gimnazije je bilo upisano 39 učenika;

1943.- u prvi razred gimnazije je bilo upisano 60 učenika;

1944.- u prvi razred gimnazije je bilo upisano 63 učenika;

Na kraju školske 1944./45. godine, prije zatvaranja, njih 58 u prvom razredu, 54 u drugom, 38 u trećem i 38 učenika u četvrtom razredu završilo je školsku godinu.

Raspadom NDH i ulaskom partizana u Zagreb 8. svibnja 1945. postojeći školski sustav u sastavu crkvenih redova izgubio je pravo javnosti.

Sve su to manje-više nepoznate činjenice iz naše prošlosti, a koje su javnosti zorno prikazane u knjizi "Dominikanska klasična gimnazija u Zagrebu".

Zvonko Džankić, "Dominikanska klasična gimnazija u Zagrebu", Dominikanska naklada Istina, Zagreb, 2005. Fotografija na naslovnici – učenici IV. razreda s profesorima Budrovićem i Krležom, školska godina 1944./45.

Dominikanac Džankić dokumentirano obrazlaže povijesnu pozadinu utemeljenja gimnazije i njezin razvojni put do zatvaranja 1945., a knjiga nam donosi i preslike dokumenata, svjedodžbi, fotografije samostana, imena svih učenika, profesora, popis nastavnih predmeta i školskih knjiga te sjećanja bivših učenika zabilježena prigodom 50-godišnjice male mature.

I danas su aktualni problemi s kojima su ondašnji profesori bili suočeni.

Na sjednici nastavničkog zbora (7. svibnja 1942.) raspravljalo se o okružnici Ministarstva nastave od 9. ožujka 1942. o odgojnim pitanjima na srednjim školama i o vladanju učenika srednjih škola u Zagrebu na ulici.

»Stoga su se nastavnici složili u sljedećem: "Da bi vladanje učenika zagrebačkih škola bilo na visini u školi i izvan nje potrebno je prije svega podići autoritet škole i nastavnika. Ne smije se dogoditi da bilo koja ustanova taj autoritet ruši. Imali smo slučajeva, da su (za vrijeme Jugoslavije) dnevne novine stalno donosile "šale" čiji je glavni predmet bio profesor ili učitelj. Na vladanje učenika i te kako utiče film pa bi i tu trebalo pripaziti što se daje. Nikako se ne bi smio dozvoliti film, kakav je davan u Zagrebu ovih dana (mađarski film "Djevojke pred maturom"), gdje se prikazuje da u školi nitko od đaka ništa ne uči, ništa ne zna i na koncu opet prolazi. Kako su karikirani nastavnici ne treba posebno isticati"«.

"Treba se interesirati za svoje đake i u izvanškolsko vrijeme. Kako bi se ovo ostvarilo predlaže se sljedeće (I. – XVIII.):

(...)

XI. točka: ... Pregledavanju muzeja posvetiti osobitu pažnju, jer se pokazalo, da zagrebački đaci maturiraju i nisu vidjeli zagrebačke muzeje. Ministarstvo nastave moralo bi tu načiniti plan po razredima, npr : ....

(...)

XVII. točka: Paziti što pišu novine. Ovih dana su se jedne zagrebačke novine ispisale o ispitima na zagrebačkim srednjim školama, pa je javnost (roditelji pa i učenici) dobila utisak, da će se održati nekakvi ispiti: cijelu godinu ne radiš ništa i sada ćeš na ispitu znati i proći! To nije dobro: rad, rad i opet neprekidni rad, taj samo može učenika dignuti i dati mu i pravo znanje i pozitivnu ocjenu. Zato treba pozitivnije ocjeniti učenika, koji cijelu godinu radi (makar se i teže izražava) nego li učenike, koji briljantnim načinom odgovara u mjesecu svibnju i lipnju! "

(...)

Ruševine samostana 1944. godine

(preuzeto iz: Zvonko Džankić, Dominikanska klasična gimnazija u Zagrebu, Dominikanska naklada Istina, Zagreb, 2005.)

Prvi zračni napad savezničkih snaga (USAF) na Zagreb dogodio se na pokladni utorak 22. veljače 1944. godine nešto prije 11 sati. Nekoliko kuća na Kolonij je srušeno do temelja, a u bombardiranju pogođen je Dominikanski samostan i škola u Jakićevoj ulici. Među poginulim žiteljima na području Željezničke kolonije bilo je i djece.

U napadu je srušeno cijelo južno krilo samostana. Pod ruševinama je smrt našlo sedam redovnika (braća suradnici) dok je osma žrtva bio namještenik naklade "Istina" i otac jednog dominikanskog bogoslova.

22. veljače 1944. godine – Dominikanski samostan (Arhiv Hrvatske dominikanske provincije)

22. veljače 1944. godine – Dominikanski samostan (Arhiv Hrvatske dominikanske provincije)

Tijela poginulih u samostanskoj crkvi (Arhiv Hrvatske dominikanske provincije)

22. veljače 1944. godine – Dominikanski samostan (Arhiv Hrvatske dominikanske provincije; zahvaljujemo o. Zvonku Džankiću na fotografijama ustupljenim za Portal HKV)　

22. veljače 1944. godine, Franjevački samostan na Kaptolu u Zagrebu.

O poslijeratnom ideološkom raspoloženju "komunizma s ljudskim likom":

Dr. Kraus, povjerenik Odjela za zdravstvo Zagreba, manirom goldsteinovske skrbi za higijenu duha, predlaže i zahtjeva "strogo kažnjavanje časne sestre Leonile Zajc zbog toga što je »silila bolesnike na molitvu te davala injekcije bolje i brže onima koji su se odazvali tom njenom pozivu, dok je s ostalima postupala grubo, te im se grozila s otpustom iz bolnice«". (HR-DAZG-37, Sjednica 17. IO-a GNOZ-a, 30.4.1948., kut.23)

Prvopričesnici i "pater Drago", dvorište Dominikanskog samostana Kraljice presv. Krunice, 12. lipnja 1960.

Vjeroučitelj, i dugogodišnji župnik župe Kraljice sv. krunice, o. Drago Kolimbatović (s iskustvom Bleiburga i Križnog puta) danas živi i radi u samostanu sv. Nikole u Korčuli. Brojnim klincima iz Kolonije ostao je u trajnom sjećanju.

o. Drago Kolimbatović, Korčula, 2012. (Arhiv Hrvatske dominikanske provincije)

Crkva Kraljice sv. krunice, 2013.

1966. – počela gradnja buduće samostanske i župne crkve, koju 8. kolovoza 1971. godine posvećuje mons. August Frotz, kölnski pomoćni biskup, uz asistenciju zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića i hvarskog biskupa dominikanca Celestina Bezmalinovića.

Pogled na bivše samostansko dvorište i Kažotićev trg.

"Majka Božja presvete krunice", kopija slike talijanskog slikara Sassoferrata, koju je 1930. godine izradio dominikanski slikar o. Vinko Draganja za oltar nove kapele Dominikanskog samostana na Željezničarskoj koloniji, danas se nalazi u sobici lijevo od ulaza u crkvu.

Naša Velika Gospa, 5. kolovoza 1995.

I na kraju, za rastanak od hrvatske države, i uz pozdrav »Dobro jutro, kolonijo!«, čitatelju ostavljamo komentar Radio Vatikana o ... Aci i "katoličkoj jazbini u Hrvatskoj".(klikni ovdje)

Ljubomir Škrinjar