Pojavilo se zanimljivo tumačenje podrijetla pozdrava "bok" koje je objavljeno u nekim tiskovinama i na internet portalima(n.pr.farmica.net). Po tom tumačenju "bok" dolazi od njemačkog "Mein Buecken"(moj naklon).Mein Buecken je evoluirao u iskvareni austrijski Mein Bokn a onda u naš "bok".

To se događalo u kajkavskom dijelu Hrvatske i u Zagrebu u vrijeme Austrougarske.Dakle taj pozdrav ne bi imao nikakve veze s imenicom Bog kako danas neki pozdravljaju i njegovo podrijetlo nije hrvatsko nego je tuđica. Međutim, s obzirom na razumljivi odium prema svemu što je srpsko potisnut je hrvatski(i općeslavenski) pozdrav "zdravo" koji je osim jugoslavenske imao i snažnu ideološku aluziju na komunizam(zdravo druže).

Pri tome se zaboravlja da najljepša hrvatska molitva počinje s Zdravo Marijo.Nezamislivo bi bilo da se počne moliti:"Bok Marijo,milosti puna...."

Dakle zaželjeti nekome zdravlje čini se vrlo lijep i osmišljen pozdrav.Umjesto toga nametnuo se pozdrav koji je od građanske miteleuropske kurtoazije evoluirao do religioznog pojma i to kroz proces nacionalne homogenizacije u ne tako davnoj prošlosti.Većina hrvatskih studenata studirala je u Zagrebu,tamo prihvatila ovaj pozdrav i raznosila ga diljem Hrvatske i šire.

Zanimljivo bi bilo vidjeti kad je ovaj pozdrav ušao u širu uporabu n.pr.u Osijeku, Rijeci, Splitu, Zadru, Dubrovniku itd.....

Sjetimo se one lijepe slavonske narodne pjesme(Kićo):Hvaljen Isus i Marija - tako pjeva Šokadija.......Naime,ovaj pozdrav je doista bio jedini i općeprihvaćen u ruralnim pa i manjim gradskim središtima u kojima su živjeli Šokci i Bunjevci.Nikakav drugi pozdrav apsolutno nije bio u uporabi.

No,s obzirom na laički karakter suvremenog društva(što će kao vrijednost zauvijek ostati upitna) i uzmicanje vjernika pred zahtjevima sekularnog,ovaj eksplicitni vjernički pozdrav nebi bio prihvatljiv pa je "bok" postao još više omiljen jer u sebi sadrži u diskreciji ono što "Hvaljen Isus" eksplicitno stavlja u prvi plan.

A s druge strane postao je prihvatljivi simbol nacionalne identifikacije u svim minulim zlima koje su zadesile ovaj narod.

Pri tome je ,čini se,postala nevažna etimologija i povijesno podrijetlo ovog pozdrava......

Ukratko-opis: Mile Stojic

Zdravo

Djevojčica koju sam gotovo svakog jutra sretao na stubištu ili u liftu moje zgrade, mogla je imati kojih sedam ili osam godina i zvala se Selma. Redovno me je učtivo prva pozdravljala s "kako ste", na što sam u početku odgovarao "hvala na pitanju, dobro sam, a kako si ti", da bih kasnije na taj pozdrav obično odgovarao s "dobro jutro, Selmice", ili samo s "dobro jutro". Na rastanku, nakon kratkotrajnog spuštanja dizalom, ja bih prvi obično rekao "doviđenja", potom bi ona redovito odgovarala s "prijatno".

Djevojčica je bila rođena u vremenu nakon mog odlaska iz grada i nije ni znala stare običaje. Tempora mutant mores. Rat je promijenio stanovnike zgrade, pa i pozdrave s kojima su se oni nekad oslovljavali. Neki se mudrac, naime, tokom paklenih godina dosjetio da su uobičajeno "dobar dan" i "dobro jutro" komunistički pozdravi, kao i ono "doviđenja", pa je umjesto njih uveo nove "kako ste" i "prijatno". Oni su vrijedili za nepoznate ljude ili inovjerce, dok su za vjernike važili vjerski, ali isto tako promijenjeni pozdravi.

Drevni i neposredni poklik "zdravo" još prije rata bio je okvalificiran kao partizanski i gotovo u potpunosti izbačen iz upotrebe. Tri Evanđelja, pak, navode da su Isusa njegovi učenici oslovljavali isključivo tim pozdravom (zdravo, rabbi). Danas je u Sarajevu ostao uglavnom u omladinskom slengu, u anagramiranome obliku "vozdra". Mlada generacija često uzima za pozdrav tek obične usklike, kakvi su englesko hi, ili talijansko ciao.

Zaista, reći nekome "zdravo", ima li išta ljepše? "Zdravo" je i kratki izvještaj i pitanje: ja sam zdravo, jesi li ti zdravo? On je ujedno i odgovor i na uobičajeni upit-pozdrav: kako si? Ako je zdravlje naše najveće bogatstvo, potpuno je logično da je prvo oslovljavanje među ljudima posvećeno njemu. U nas je pitanje o stanju "kako si?" često transformirano u pitanje o izgledu, koje znači isto: kakav si? Odgovor "dobar sam" znači isto što i dobro sam, zdravo sam.U knjizi Neprestani ushit Pascal Bruckner objašnjava da je pozdrav "kako ste" nastao krajem feudalizma, kao egalitaristički nadomjestak za pozdrave poniznosti, o čemu će biti riječi nešto kasnije. Prema jednoj francuskoj predaji, pozdrav "kako si" medicinskoga je porijekla - kako idete na zahod? Redovna stolica, naime, bila je indikator dobrog zdravlja.

To potvrđuje i njemačka inačica ovog pozdrava Wie gehts, kako vam ide, kako ide. Ona odgovara našemu upitnom pozdravu: kako je? Kakvo je stanje? Pošto je pozdrav najčešće rutina, formalnost pitanja ima eho u formalnosti odgovora. Na pitanje "kako ste", naime, mi odzdravljamo "dobro" i onda kada nam ništa ne ide dobro, jer ne želimo otkrivati istinu o sebi, pogotovo pred ljudima koje gotovo i ne poznajemo. Na veliku frekvenciju pozdrava "kako ste", čuo sam i ovakve komentare: šta te boli briga kako sam, niti si doktor da ti ja uopće odgovaram kako sam itd. Jer, zašto bismo se, na koncu, uopće morali osjećati dobro i kome moramo polagati račune o tome.

U starijim vremenima, onom nižem u društvenoj hijerarhiji, međutim, bila je dužnost polagati račune i prilikom oslovljavanja. Pozdravi "sluga sam pokorni", ili "servus" (lat. sluga) nekad su isticali bezuvjetnu lojalnost vladaru i vlasti, a danas se upotrebljavaju kao arhaični i pomalo barokni oblici oslovljavanja. U Beču se pozdrav "servus" upotrebljava kao uobičajeni generacijski ili gradski oblik intimnijeg oslovljavanja. U nas izraz "sluga sam pokorni" najčešće ima blagoironično značenje, moguću mjeru komunikacije u masovnome društvu, koje nastoji spojiti ljude različitih nazora. Rječnik pozdrava, pak, najčešće je vokabular ispražnjenog semantičkog znakovlja, ljuštura mrtvih pojmova, izanđalih od prevelike upotrebe.

Najstariji i najuobičajeniji pozdrav na Planetu, "dobar dan", koji je temeljni pozdrav u većini jezika, zapravo je nekad bio želja da pozdravljenom dan (jutro, večer) protekne u dobrom zdravlju i vedrom raspoloženju, a danas je tek fraza, zvuk čiji smisao više nije bitan. Nekadašnja lijepo smišljena želja pretvorila se tek u kôd komunikacije, čije značenje više nije predmetom semantičke recepcije. U našim uvjetima ono tek ima idejne konotacije, jer s njim se ne oslovljavaju, recimo, vjernici. "Dobar dan" je oslovljavajući idiom civilnoga društva, baš kao i oproštajni izraz "doviđenja". Vjernici će obično u pozdravljanju isticati svoju lojalnost ili pokornost Bogu, ili vjerskoj dogmi, što je istodobno i lozinka socijalne identifikacije.

Pozdravi Slava Bogu (njem. Gruess Gott, eng. Good bless you), Pomoz Bog, Hvaljen (bio) Isus, Allahimanet (slava Bogu), izražavaju prije svega pripadnost jednoj socijalnoj zajednici, u koju nema pristupa bez prethodne inicijacije. Katkad su ti vjerski pozdravi skraćeni (Bog), a negdje izobličeni do neprepoznavanja - u Zagrebu bok. Ponekad se pominjanje Tvorca u službi nacionalne, a ne vjerske identifikacije - pozdrav Bog i Hrvati, primjerice, koristi univerzalno da bi afirmirao parcijalno.

Pozdrav, pak, zbogom, ne znači isto što i doviđenja, jer zbogom je trajni, a doviđenja privremeni rastanak. Strani pozdravi u našem jeziku ponekad imaju isključivo poetsko značenje - englesko goodbye, ili talijansko adio ili selam također, najčešće samo potvrđuju parcijalnost ili ograničenost na jedan svjetonazor.

U našim brdskim dinarskim predjelima postoji i pozdrav "jesi li živ", kao neka vrsta paroksizma pozdrava "kako si". Već sama činjenica da si živ, dovoljna je za sreću u prostorima i vremenima neprestane pogibelji i smrti. Pozdrav "jesi li živ" znači koliko imaš rana od protekle noći i jesu li one smrtonosne? Odgovor na ovo pitanje obično je "živ i zdrav", ili, ironično, "živ klan nedoklan", što svjedoči o izuzetnoj surovosti ovih prostora i života na njima. U tim krajevima se i na pitanje "kako si" (wie gehts) odgovara bez okolišanja - yebeno. Zašto je postkoitalno stanje u nas trpno - pokazatelj nezavidnoga položaja - pitanje je kojim bi se mogli pozabaviti eksperti za socijalnu patologiju i kroničari naših mentaliteta. U nas je najveća uvreda nekoga yebati, ili to učiniti njegovoj rodbini, premda taj glagol predstavlja vrhunac tjelesne i duhovne ugode.

Pojedina zanimanja imaju svoje specifične pozdrave, uobičajene najčešće samo u okviru određenoga ceha. Ribiči se pozdravljaju sa "bistro", a rudari sa "sretno". Eugene Ionesco je u svojoj drami Pozdravi istraživao sve komunikacijske formule, otkrivši njihov apsurd. Glavni blagdani u našem životu, također, imaju svoje pozdrave-formule. Kaže se: sretan rođendan, sretan Božić, sretna Nova godina, jer se pretpostavlja da je upravo sreća ono što nam u svakoj prilici manjka, da je ona onaj plemeniti metal za kojim naša duša neprestano traga, a vrlo ga rijetko nalazi...

http://www.stijena.com/forum/index.php?
action=articles;sa=view;article=576