Foto: Ranko Šuvar (Cropix)
Dakle, još jednom, jer povjesničar Karamarko očito nikako da nauči lekciju: antifašisti su stvorili hrvatsku državu koja je bila dijelom jugoslavenske federacije. I još jednom: na čelu antifašista bili su komunisti čiju je partiju vodio Josip Broz Tito. Ako je, dakle Tito za nešto kriv, onda je kriv za to što je Hrvatska u novoj Jugoslaviji, za razliku od one monarhističke, dobila atribute države i – u krajnjoj liniji – pravnu mogućnost da iz federacije izađe.
Piše: Stjepan Mesić
Izjavio je nedavno u programu javne televizije koja mu velikodušno ustupa prostor iz dana u dan, čelnik Hrvatske demokratske zajednice, Tomislav Karamarko, da bi, kada bi postao šef države, kao prvo iz Ureda Predsjednika izbacio bistu Josipa Broza Tita.
I zbog te izjave koja je prošla sramotno nezapaženo, bez reagiranja onih koji su morali, doista: morali reagirati, zbog tih riječi u kojima je sadržan sukus povijesnoga revizionizma s kojim nas desnica bombardira već više od dva desetljeća, zbog toga pišem ove retke. I kao počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske i kao čovjek koji kroz deset godina na položaju predsjednika Republike nije propuštao ni jednu priliku da reafirmira antifašizam kao jednu od temeljnih vrijednosti na kojima bi moralo počivati naše društvo, ne zaobilazeći pri tome – naravno – ni ulogu onoga koji je poveo antifašističku borbu na tlu bivše Jugoslavije, maršala Josipa Broza Tita.
Izjava g. Karamarka kao da sugerira da je sve što sam poduzimao bilo uzalud, da naše društvo nepovratno skreće udesno, odričući se ideja i ideala koji su nosili generacije naših očeva i djedova u epskoj borbi za slobodu što je i danas priznaje i cijeni cijeli svijet. U prilog tome kao da govore i brojne publikacije, od knjiga što se prodaju po sumnjivo niskim cijenama, preko dnevnika i tjednika i više nego diskutabilne vrijednosti, pa do komentara koji se od vremena do vremena pojave i u ono malo preostalih medija što zaslužuju da im čovjek posveti pozornost, a u kojima se Tita po kratkome postupku otpisuje kao zločinca i diktatora. Odbijam prihvatiti da je zaokret Hrvatke udesno nepovratan. I siguran sam da u tome imam potporu većine građana naše zemlje. Jer. bitno je shvatiti jedno: nije u pitanju Tito, ili da budem precizniji, nije u pitanju samo Tito. On je simbol, uništavajući kojega desnica želi uništiti i antifašizam kao podlogu društva što bi ga trebalo graditi u današnjoj Hrvatskoj. Pokušaj g. Karamarka da to sakrije izjavom kako je “Tito ukaljao antifašizam svojim zločinima” i više je nego jeftin i proziran, ako znamo da dolazi od čovjeka koji je ne tako davno izjavljivao kako bi smatrao uvredom da ga se nazove antifašistom. I sada bi on branio antifašizam, i to od Tita? Smiješno i žalosno.
No, u svemu tome ima i logike, koliko jasne, toliko i opasne. Na području bivše Jugoslavije antifašističku su borbu poveli i završili uspješnije, nego u bilo kojoj zemlji okupirane Evrope, komunisti. Tito je bio komunista. I jedno, i drugo, činjenice su koje čak ni g. Karamarko ne bi mogao zanijekati. Doduše, on će vjerojatno reći da je antifašistička borba bila pobuna protiv hrvatske države, što je omiljena teza današnje hrvatske desnice preuzeta od ekstremne ustaške emigracije koja se uspješno integrirala u tkivo Republike Hrvatske. Međutim, tu već imamo problem. Ako je NDH bila hrvatska država, a svakome kome je stalo do časti hrvatskog imena jasno je da nije, niti je smijemo takvom smatrati, onda koji je to antifašizam što ga g. Karamarko brani od mrtvoga Tita? Jer, antifašistički su se borci digli kako protiv nacističko-fašističke okupacije, tako i svih koji su je – objektivno – pomagali i podržavali, a to su u Hrvatskoj nedvojbeno bili ustaše (u ovome kontekstu ne zanimaju me ni četnici, ni belogardejci, ni balisti, govorimo o Hrvatskoj). Iz antifašističke borbe proizašla je federativno uređena Jugoslavija u kojoj je Hrvatska bila federalna jedinica s nekim bitnim atributima države, da i ne spominjem to da je i u prvome poslijeratnom ustavu, kao i u onome iz 1974. bila izrijekom priznata kao država. Dakle, još jednom, jer povjesničar Karamarko očito nikako da nauči lekciju: antifašisti su stvorili hrvatsku državu koja je bila dijelom jugoslavenske federacije. I još jednom: na čelu antifašista bili su komunisti čiju je partiju vodio Josip Broz Tito. Ako je, dakle Tito za nešto kriv, onda je kriv za to što je Hrvatska u novoj Jugoslaviji, za razliku od one monarhističke, dobila atribute države i – u krajnjoj liniji – pravnu mogućnost da iz federacije izađe.
Ili, da još malo pomognem g. Karamarku u svladavanju povijesnog gradiva koje mu nikako “ne ide”: Tito i komunisti koje je vodio krivi su što su postavili temelje na kojima je bilo moguće uspostaviti današnju samostalnu Republiku Hrvatsku. E pa ako šef HDZ-a misli da zbog toga Titovu bistu treba izbaciti iz Ureda Predsjednika, slobodno mu bilo; ali uz jedno pitanje: a za kakvu se to politiku zauzima g. Karamarko i gdje je u toj politici samostalna Hrvatska, odnosno država Hrvatska uopće? Da, znam, sada će doći na red famozni “komunistički zločini iz rata i poraća”. Kao prvo, nitko pametan ne poriče da je zločina bilo, ali za razliku od NDH čija je politika bila zločin, u poslijeratnoj Jugoslaviji, uključujući Hrvatsku, pogotovo u prvim mjesecima nakon završetka rata, ti zločini nisu bili politika, nego – usudio bih se reći, imajući u vidu iskustva drugih okupiranih zemalja – neizbježni pratitelj pobjede. Stradali su i nevini, ni o tome nema dvojbe. Ali, dok su u NDH Srbi, Židovi, Romi ubijani samo i isključivo zato što su bili Srbi, Židovi i Romi, a Hrvati zato što su bili antifašisti, za cijelo vrijeme trajanja Jugoslavije nitko nije ubijen samo i jedino zbog toga što je bio Hrvat. Ako g. Karamarko to još nije naučio, bilo bi vrijeme da nauči. Hrvat nije isto što i ustaša. Hrvat nije isto što i šovinista, klero-nacionalista. Hrvat nije spreman diskriminirati, maltertirati, pa i ubijati zbog razlike u nacionalnosti ili vjeri, niti se zbog svoje nacionalnosti ili vjere smatra boljim od svih drugih. I to samo zbog toga. To su ustaše, ali to nisu Hrvati. Osim toga, da pokušamo još jednom (mada se bojim da će i sada biti bezuspješno) razjasniti ulogu Tita u likvidacijama poslije završetka rata. Postoje dvije (!) njegove pisane naredbe da treba “pod svaku cijenu spriječiti likvidiranje zarobljenika”. Nikakvu naredbu koja bi upućivala na zaključak da su bilo on, bilo vrh tadašnje države, naredili nešto drugo, nitko do dana današnjega nije uspio pronaći. Dakle, nema zapovijedi s Titovim potpisom: ubijte zarobljenike, nego naprotiv postoje dvije zapovjedi s njegovim potpisom u kojima se zabranjuje ubijenje zarobljenika.
Što ne znači da ubijanja nije bilo. Bilo je, kao i u svim do tada okupiranim zemljama Evrope u kojima je osvetnički duh tražio zadovoljštinu nakon negdje četiri, a negdje šest godina nepojmljivih stradanja i terora. I nitko to ne odobrava. No, za mene je relevantno ono što je rekao general Charles de Gaulle. legendarni vođe Slobodne Francuske. Govoreći o sudbini bez suda likvidiranih poslije rata u Francuskoj, izjavio je: “S obzirom na ono što su radili u vrijeme rata, Francuska s time može živjeti.” I nikada nitko u Francuskoj nije postavio pitanje odgovornosti za te likvidacije, a još manje optužio de Gaullea, ili mu zanijekao mjesto u francuskoj povijesti. Imao je sreću što nije bio Hrvat. G. Karamarko bi s njime drugačije rješavao račune.
I drugo, što se nikako ne smije ispustiti iz vida, jer u tome i jest logika svega čemu svjedočimo. Obračun s Titom (pa i njegovom bistom u Uredu Predsjednika) obračun je s idejom komunizma koja postaje u uvjetima ekonomske krize sve zanimljivija i privlačnija ljudima koji do sada o njoj ništa nisu znali. I ne smeta pri tome povjesničara Karamarka činjenica da povijest vrlo jasno kaže kako je sustav prakticiran u Jugoslaviji pod Titovim vodstvom (samoupravni socijalizam), mada jednopartijski i autoritaran, bio daleko liberalniji i otvoreniji prema svijetu, nego onaj što je ostvarivan u zemljama istočne Evrope kojom je dominirao Sovjetski Savez. I nikako da nauči lekciju da je ta socijalistička Jugoslavija (sve do pred kraj) imala gospodarstvo u kojemu su uspješno bili spojeni elementi planske privrede i slobodnog tržišta, gospodarstvo koje je nalazilo svoje mjesto na nemilosrdnom svjetskom tržištu; a da je sa svojom vanjskom politikom Jugoslavija izborila za sebe mjesto na međunarodnoj sceni, nesrazmjerno važnije i utjecajnije, no što bi joj pripadalo na osnovi veličine, broja stanovnika ili ekonomske moći. I to sve pod vodstvom toga Tita, čiju bi bistu g. Karamarko odmah izbacio iz Ureda Predsjednika, kada bi postao šef države. A egzaltirani televizijski voditelji, na tragu njegove idejne baruštine, već poručju kako “svi jedva čekamo lustraciju”.
Eto, možda će šef HDZ-a (i njegovi epigoni) ipak na kraju krajeva nešto naučiti. A kada smo već pri učenju, dat ću mu i jedan savjet. Nikada nije dobro da političar unaprijed otkriva svoje namjere, a još je manje dobro da veže ruke predsjedničkom kandidatu svoje stranke. A g. Karamarko je učinio upravo to. Svojom izjavom o Titovoj bisti obvezao je Kolindu Grabar Kitarović da ponavlja tu nebulozu, indirektno dajući do znanja kako ne bi imao uoće ništa protiv toga da ona izgubi na predsjedničkim izborima, jer on ionako sebe vidi kao kandidata za Predsjednika za pet godina. Prerano ste otkrili karte, gospodine Karamarko.
I sasvim na kraju primjedba osobne prirode. U istome je razgovoru u programu HTV g. Karamarko izjavio kako se i on, poput mnogih, u meni razočarao, ali da je i naučio. O tome jesu li se u meni mnogi razočarali, najbolje govori činjenica da sam dva puta na slobodnim i demokratskim izborima pobjeđivao kao kandidat za predsjednika Republike Hrvatske. Inače, ja sam taj koji bi u odnosu na njega s punim pravom mogao izjaviti isto. Naime, g. Karamarko je bio moj šef kabineta dok sam obnašao dužnost predsjednika Sabora, a vodio je i izborni stožer uoči predsjedničkih izbora godine 2000. I to je bio jedan drugi Karamarko, mada je i tada bila primjetna doza nerazumijevanja zbivanja iz naše novije povijesti. Tako da ja zaista s punim pravom mogu reći kako sam se u g. Karamarku razočarao, ali sam iz toga i naučio. A naučio sam u prvome redu to, da on nije ništa naučio, niti je – čini se – sposoban išta naučiti, dapače da svojim neznanjem i uskogrudnošću izravno šteti interesima države, predstavljajući Hrvatsku takvom kakva ona nije, niti kao članica ujedinjene Evrope smije biti.
Pokušao sam, dakle, pomoći – i znanjem, i iskustvom. Mada – bojim se da neki nikada ne nauče. No, nadam se da će barem naučiti hrvatska javnost, odnosno onaj njezin dio kojemu stvari još uvijek nisu jasne. Toj javnosti, onoj većini koja me dva puta birala za predsjednika Republike, ali i svima drugima, bio sam dužan ovo reći.
Iz novog lista
---------
lp, borivoj
bglavac
irida
edin.kecanovic
