Blaženi Alojzije Stepinac
Danas s velikom radošću u srcu slavimo spomendan hrvatskoga blaženika Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa, kardinala i mučenika. Rodio se 8. svibnja 1898. kao seljački sin, peto od osmero djece Josipa i Barbare Penić u Brezariću kraj Krašića, u prekrasnom jaskanskom kraju, zvanom „kolijevka biskupa“ i „dolina kardinala“. Djetinjstvo je proveo u zavičaju, pučku školu završio u Krašiću, a klasičnu gimnaziju u Zagrebu. U I. svjetskom ratu služio je kao potporučnik, a 1918, nakon zarobljavanja na talijanskoj bojišnici, poslan je kao dobrovoljac u Solun. Bogosloviju je upisao 1924. u Zagrebu, doktorirao na Gregorijani u Rimu, a za svećenika je zaređen 1930. Zagrebački nadbiskup koadjutor postao je 1934, a metropolit i predsjednik Biskupske konferencije 1937. U zagrebačkim predgrađima osnivao je mnoge župe i gradio crkve, obnavljao katolička društva i podupirao rad Katoličke akcije. Svoj pastoralni program sažeo je u 4 točke: sloboda Crkve, vjernost Kristu, podlaganje volji Božjoj, potpuno darivanje braći. U svim nastupima raskrinkavao je komunistički i nacistički materijalizam i ateizam te prikupljao podatke i svjedočenja o stradanjima Hrvata pod beogradskim režimom, o čemu je izvještavao međunarodnu javnost. Zalagao se za ljudska prava, prosvjedovao protiv zlosilja velikosrpskog režima i pozvao narod da glasa za HSS i Vladka Mačeka. Pozdravio je proglašenje NDH i zahtijevao da vlasti u temelje nove države ugrade Božji zakon i zapovijedi, ali je već u svibnju 1941. osudio progone građana druge vjere, nacije, ideologije ili političkih opredjeljenja. Prosvjedovao je kod ustaških vlasti protiv odmazdi, prisilnog prekrštavanja i logora u Jasenovcu (24. II. 1943) Sudjelovao je u organiziranju skrbi za 7 tisuća ratne siročadi te pomagao brojnim Srbima i Židovima u izbjegavanju progona. Po župama zagrebačke nadbiskupije smjestio je slovenske svećenike koje su iz njihovih župa protjerali nacisti. Nakon rata prosvjedovao je protiv ubijanja, nasilja, odmazdi i otimačine imovine od strane komunističkih zlotvora. Odbio je inicijativu Titovih vlasti za odvajanje Katoličke crkve u Hrvatskoj od Svete Stolice. Uhićen je 18. rujna 1946. te izveden pred Vrhovni sud pod optužbom za suradnju s okupatorom i kvislinškim vlastima, kao i zbog „pokrštavanja“ Srba. Iako je obrana opovrgnula optužbe uz više pokušaja svjedočenja Srba i Židova u njegovu korist, proglašen je krivim i 11. listopada 1946. osuđen na 16 godina zatvora, 5 godina gubitka građanskih prava i zapljenu imovine. Nakon pritiska svjetske javnosti, vlasti su ga 1951. iz zatvora u Lepoglavi internirale u župni dvor u Krašiću.
Papa Pio XII. imenovao ga je 1952. kardinalom, ali nije otišao u Rim jer je postojala opasnost da će mu zabraniti povratak u Hrvatsku. Nadbiskupijom je upravljao i kao zatočenik sve dok se nije teško razbolio. Preminuo je u Krašiću na današnji dan, 10. veljače 1960. Komunistička vlast je dopustila da se svečana zadušnica i pogreb obave 13. veljače 1960. u zagrebačkoj katedrali. Njegov grob odmah je postao mjestom obilaska mnoštva vjernika. Alojzijevo mučeništvo, hrabrost i postojana vjera u Krista Gospodina učinili su ga glasovitim u cijelom svijetu. Montiranu sudsku presudu poništio je Hrvatski sabor 1992. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženikom 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici pred velikim mnoštvom vjernika. Blaženi Alojzije zaštitnik je Hrvatske, Zagreba, progonjenih ljudi, zatvorenika i bolesnika te mnogih naselja, učilišta, župa, crkava, kapela i ustanova u svijetu i diljem hrvatskih krajeva (Krašić-osnovna škola, Bestovje, Novaki i Rakitje kod Svete Nedelje, Velika Gorica, Sop kod Rugvice, Cugovec kod Gradeca, Zagreb-Trnjanska Savica, Brezovica kod Zagreba, Mirkovci kod Vinkovaca, Slavonski Brod 10, Požeška biskupija, Virovitica-Milanovac, Koprivnica, Marija Bistrica-crkva na otvorenom, Hrašćica kod Varaždina, Ivanovec kod Čakovca, Novska, Kutinska Slatina kod Kutine, Budaševo kod Siska, Karlovac-vojna kapelanija, Duga Resa, Ogulin-Kučinić Selo, Škropeti kod Karojbe, Zadar-Bili Brig, Srima kod Vodica, Orašje, Buna kod Mostara, Salzburg, München, Köln, Esslingen, Göteborg, Chicago, Canberra).
Blaženi Alojzije Stepinac žarko je ljubio Krista i cijelog života tražio Marijin zagovor i njezino majčinsko okrilje. Stoga današnji prikaz završavamo riječima iz njegove zavjetne propovijedi koju je izrekao 7. srpnja 1935. u Mariji Bistrici pred više od 30 tisuća vjernika iz svih hrvatskih krajeva.
“Obećajemo da ćemo Ti ostati vjerni i iskreni štovatelji.
Vjerni dok budu žuborili potočići naši,
šumile rijeke naše,
dok se bude pjenilo sinje more naše.
Vjerni dok se budu zelenile livade naše,
dok se budu zlatile njive naše,
dok se budu sjenile tamne šume naše,
dok bude mirisalo cvijeće domovine naše!”
Jaskanski kraj s pravom se ponosi nazivom „kolijevka biskupa“ i „dolina kardinala“. Posebno se dičimo s današnjim zaštitnikom, blaženim Alojzijem Stepincem, koji je u Jastrebarskom dekanatu i rođen (Brezarić) i preminuo (Krašić). Blaženik je cijeloga života bio vezan ljubavlju uz svoj zavičaj.
U svojoj knjizi „Blaženi Alojzije Stepinac i grad Jastrebarsko“, objavljenoj 2008, Juraj Batelja pored ostalog piše:
„Tijekom svoje mladosti više je puta prolazio svojim rodnim krajem. U odnosu na grad Jastrebarsko znakovita su njegova hodočašća u crkvu Majke Božje Karmelske, gdje je njegova majka Barbara učinila zavjet “da će tri put na tjedan postiti i moliti” na nakanu da Alojzije Viktor postane svećenik…
Blaženi Alojzije Stepinac i grad Jastrebarsko povezani su činjenicom da je bl. Alojzije rodom iz jaskanskoga kraja, da on i grad i njegovu okolicu naziva “moj dragi rodni kraj”, a u Jastrebarskom je predvodio slavlje euharistijskog kongresa 12. i 13. kolovoza 1939. i podijelio sakrament potvrde djeci Doma ratne siročadi 25. srpnja 1943, ali i drugim pohodima. Sakrament potvrde podijelio je i u župnoj crkvi sv. Nikole 5. kolovoza 1945, kada je krizmao 299 župljana.
Kao zagrebački nadbiskup pohodio je svaku župu jaskanskoga dekanata, podjeljivao sakramente, naviještao Božju riječ, tješio obespravljeni narod i pohađao svećeničke obitelji. Osobito drag gost bio je u obitelji svećenika i poslije biskupa Dragutina Nežića…“
bglavac
irida
