Bilo je to u New Yorku 1984., Orwellove godine. Amerika još nije bila tako osamljena u svojoj moći, svijet bio je još uvijek bifokalan, a svjetska moć bipolarna. Još smo uvijek uspoređivali »naš« i »njihov« svijet. I ja sam činio to isto, uspoređivao, u prizoru nekog siromaška koji vadio iz smeća limenke coca-cole, tražeći u njima zaostali gutljaj.
    Čovjek je ipak samo motor s unutrašnjim sagorjevanjem i potrebno mu je gorivo da bi funkcionirao. Siromašni Amerikanac borio se za svaku kaloriju; onako kao što se u uvjetima kompetitivnog kapitalizma netko drugi bori za svaki cent, za svaki dolar, za svaki milijun dolara. Sve ovisi o perspektivi, ali princip je jedan te isti. To je, zar ne, utješno. Pogotovo otkako smo svi mi postali jedan svijet, otkako postadosmo unilateralni. Svijet ima samo jedno žarište, nije više bifokalan, a to žarište žari i pali.
    Tada, u New Yorku, mislio sam: Toga kod nas ipak nema, iako ima coca-cole. Povremeno znali su nestati kava i deterdžent. Znao nas je zaviti mrak, doslovni mrak, kao memento mori sustava za koji nismo slutili da je na izdisaju. Nestašica kave svakako je težak hendikep za svakoga tko se bez nje ne može razbuditi. Nestašica deterdženta prava je katastrofa, a provesti večer u mraku, bez televizora, jest upravo neopisivo iskustvo. Mislili smo svi, to je dno dna. Ipak, nije se kopalo po kontejnerima i ljudi nisu vodili ratove do uzajamnog istrebljenja.
    Druga sličica: Godinama sam u berlinskoj podzemnoj željeznici svjedočio prizorima dovitljive bijede. Vožnja podzemnom željeznicom od petnaestak minuta pasivno je stanje čovjeka: tijelo se naprosto prenese od polazne stanice do odredišne. Tada još nije bilo toliko agresivnog reklamiranja u samoj željeznici, pa su se u tu prazninu ubacivali različiti »perfomeri« koji bi nakon malene predstave izvrnuli svoj šešir: rumunjski Cigani razvlačili su svoje harmonike, bezdomni, rasno neobilježeni, svirali su i pjevali uz gitaru, pozdravljali bi nas papagaji ili maleni majmuni, a javili bi se, jer Berlin je velik grad te u njemu ima svega, i autohtoni spasitelji svijeta, apokaliptici, iscjeljitelji... U petnaest minuta vožnje od stanice Hallensee do Alexa (Alexanderplatza, Fassbinder!), što je s kraja na kraj grada, pospani putnik odslušao bi Boba Dylana, čuo bi nešto o smaku svijeta, a uz malen doplatak mogao je od papige dobiti i koju psovku na svom jeziku. Berlin bio je oduvijek multi-kulti, otvoren, pluralistički. Usred Kurfürstendamma godinama sam čitao natpis: »Love all, serve all!« (Volimo sve, i svi su u naš lokal dobrodošli!)
    O »čudnovatoj ljubavi Nijemaca za vatru« izvijestio je Jutarnji list još u tridesetim godinama prošlog stoljeća kad su u Njemačkoj nestajale knjige, dobro razgorene. Ja sam uočio još jednu vrstu ljubavi: Nijemci vole pojedine skupine ili funkcije obilježavati trakama na rukavu. Otud valjda Nijemci obilježavaju i one koji su nekako ispali »iz društvene mreže« – žutom (!) trakom na rukavu. Taj je onda obilježeni pojedinac predmetom posebne brige zajednice, on je zaštićeni siromah. Interniranje u logore u Hitlerovoj Njemačkoj spočetka se zvalo Schutzhaft, što je nešto kao uhićenje u svrhu zaštite.
    Bolja je verzija istoga pokušaj samoorganiziranja bijede koji ću sada opisati. Naime, nakon papiga i majmuna, nakon raspjevanih čergi u kojoj bi podzemnom željeznicom obično putovala i hrpa djece, ili pak zajedno sa svima njima, u vagon bi stupio siromah, ispijen, izgladnio ali trijezan, s primjercima novina koje je kolportirao. To su bile novine bezdomnih, onih koji su »Obdachlose«, tojest onih koji nemaju krov nad glavom. Godinama sam u Berlinu kupovao te novine. Prodavač bi obično ukratko objasnio o kakvim se novinama radi, a onda bi pošao od sjedala do sjedala. U berlinskoj podzemnoj željeznici manje se čita nego u moskovskoj ili varšavskoj; valjda zato što se putuje brže. Ipak, poneki putnik, gotovo uvijek, otkupio bi poneki primjerak. Meni je sve to skupa bilo simpatično i neobično u isti hip.
    Kao i u slučaju siromašnog Amerikanca koji je zbrajao svoj dnevni minimum kalorija iskapajući iz hrpa smeća pikse coca-cole, i u slučaju novina bezdomnih siromaha mislio sam tada kako smo mi svjetlosnim miljama daleko od svega toga, te kako kod nas stvari još nisu tako brutalne, pa da i nema neke potrebe da se bijeda, kao udes pojedinaca, ovako organizirano nudi i brani. Kako sam se samo teško varao! A možda se radi o namjernoj samoobmani? Svi smo tome skloni. Berlinske novine siromašnih i bezdomnih zovu se »Novine uličnih smetlara«. Mi već neko vrijeme imamo hrvatsku inačicu koja se zove »Ulične svjetiljke«. Mi uopće imamo sve više toga što ima i Zapad, a čega u doba Mraka nismo imali. To je nama naša borba dala...
    Kupio sam jučer petnaesti broj »Uličnih svjetiljki«. U impressumu čitam da je izdavač Franjevački svjetovni red Mjesno bratstvo Trsat, a da je egzekutiva Prihvatilište za beskućnike »Ruže svetog Franje«. Novine sam kupio na zagrebačkoj špici. Na prvoj stranici još piše da je to prvi hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim temama, te da je on član Međunarodne mreže uličnih novina (engl. INSP). Eto, bijeda se umrežila, izašla je iz nacionalnih okvira, što je zgoljna realnost: Beskućnici svih zemalja, ujedinite se! Makar i na stranicama dobro uređivanih novina.
    U tim novinama siromaštvo govori svojim jezikom i pripovijeda svoju naraciju. Ima i lirike. Ima i društvene analize. Nema pozivanja na korjenite promjene, na izlazak na ulice – ta bijeda je ionako na ulici. Nema neke posebne ideologije, čak ni one svetoga Franje. Crkva dvije tisuće godina uzima objema rukama, vraća eventualno jednom. Otud je dobro što bijeda manje-više sama uzima na sebe teret – za sebe samu. Kao što je naravno dobro što »logistiku« daju oni koji je mogu dati – u ovom slučaju svjetovni franjevački red.
    U novinama čitam upute koje bi imale spriječiti »nelojalnu konkurenciju« unutar siromaštva, omogućiti fair podjelu pojedinih sektora gdje se prodaju novine. Podsjeća me to na manje fair podjelu kontejnera i »business« s ambalažom, za koji se pripovijeda da ga kontrolira gradska mafija. I unutar siromaštva postoje frakcije; u siromaštvo projicira se sve ono što društvo »ima«, postoje podpodjele siromaštva i nema u tome romantike. Ali novine mi se čine pošten posao, premda ekonomski ne jako značajnim. Bijedu bi se moglo doista iskorijeniti jedino korjenitom promjenom cijelog društva i korjenitim (radikalnim) prevrednovanjem vrijednosti koje su mu danas u prvom planu. Ja ne vjerujem da čovjek čovjeku mora biti vuk, i da je vučji čopor vrhunac naše civilizacije. Postoje i drugi oblici organizacije koji nisu čopor. Kad idući put budete prolazili pokraj čovjeka koji drži u ruci hrpu »Uličnih svjetiljki«, zastanite i kupite. Vi danas još imate krov nad glavom, ali siromaštvo zna biti »zarazno«; ono se širi epidemijski, možda i pandemijski. Možda je ovrhovitelj na vratima susjeda, možda ga gledate kroz špijunku, te svetome Franji i Bogu na visini zahvaljujete što vi (još) niste na popisu. Ali, tko bi znao! Vidio sam jučer čovjeka kojeg ovlašno poznajem iz »starih dana«. On mene u prvi hip vidio nije te je posegnuo za nečim u kanti za smeće. Onda me je vidio, stao je popravljati dugme na kaputu – uostalom ne jako iznošenom. Ubrzao sam korak, znajući da će, čim mu ja nestanem iz vidokruga, nastaviti kopati po kanti.