Od hiperaktivnosti i poremećaja pažnje, poznatijeg pod nazivom ADHD (poremećaj pozornosti s hiperaktivnosti), pati u prosjeku najmanje jedno dijete u razredu, a manifestira se kroz impulzivnost, nemir, stalno kretanje i pričanje, te nemogućnost zadržavanja koncentracije i obavljanja zadataka. Hiperaktivnost je stvaran poremećaj, a ne razvojna faza u djetetovu životu, koju će prerasti, kao što nije ni manifestacija djetetove "zloće", niti roditeljskog neuspjeha. Svako drugo hiperaktivno dijete osjeća posljedice i u odrasloj dobi tako što se ne uspijeva koncentrirati na posao, pa ni izdržati mirno na jednom sastanku.
Kako se hiperaktivnost manifestira?
Hiperaktivnost se javlja u dobi od tri, četiri godine, te se češće javlja kod dječaka, no prije pete, šeste godina života teško ju je dijagnosticirati. Manifestira se na više načina, a nekih karakteristika prema kojima možete prepoznati hiperaktivno dijete su sljedeće:
Dijete koje boluje od poremećaja hiperaktivnosti stalno je u pokretu i ne može dugo sjediti na jednom mjestu.
Nije sposobno slijediti roditeljske ni učiteljske upute, a odgovara na pitanja i na zadatke prije nego ih čuje do kraja, pa radi greške iz brzopletosti, a ne neznanja, jer si ne daje dovoljno vremena da razmisli o zadatku.
Ima teškoća s pamćenjem, prelazi s jednog zadatka na drugi, bez da je prethodni završilo, a ponekad niti ne započne zadatak, jer smatra da ga ne može izvršiti, mada nije ni pokušalo.
Često ne razumije jednostavne riječi i rečenice, pa pogrešno interpretira izjave. Ne pamti one izjave izrečene nedavno, ali pamti one izrečene prije dosta vremena.
Povodi se za bučnom djecom, mnogo priča te često prekida razgovor.
Sklono je šetati po razredu dok druga djeca mirno sjede.
Nespretno baca predmete, a i samo se često spotiče i pada.
Ne zna se izražavati, a ima i teškoća s pisanjem ispita.
Hiperaktivno dijete također često govori i pjevuši samo sebi.
Problemi s kojima se hiperaktivna djeca susreću
Djeca koja pate od poremećaja hiperaktivnosti, često zbog toga imaju problema i kod kuće. Čak će i najbrižniji roditelj u nastojanju da dijete navede da se prikladnije ponaša, samim pokušavanjem stvoriti određenu napetost u odnosu s djetetom. Hiperaktivno dijete stvarajući buku, konstantno pričajući, skačući po kući i uništavajući stvari, smeta ostalim ukućanima, a k tome mu je često potrebno manje sna nego ostalim ukućanima, čime skraćuje vrijeme spavanja.
Supružnici s hiperaktivnim djetetom često imaju bračnih problema, koji mogu biti i posljedica djetetova ponašanja. Osjećaju se nesposobnim za izazov odgoja takvog djeteta, što utjeće na njihovo samopoštovanje, a zbog količine brige koja im je potrebna za takvo dijete, nemaju dovoljno vremena za sebe, zbog čega pate. U obitelji s više djece, hiperaktivno dijete uzrokuje rivalstvo među braćom, a česta je pojava i da u obitelji postoji više hiperaktivne djece.
Hiperaktivna djeca imaju teškoća s učenjem, što im stvara dodatne probleme, jer ih roditelji zbog toga kažnjavaju, a prijatelji im se rugaju. Oni se ne mogu koncentrirati jednako dugo kao njihovi vršnjaci, te im se lako skreće pažnja. Njihov je rukopis često nečitak i njima samima, iz razloga što su u stalnoj žurbi. Takvoj je djeci kod učenja potrebna dodatna pomoć, i to ne zato jer nisu inteligentna, nego zato što teže percipiraju neke stvari koje su njihovim vršnjacima jasne, te ih treba poticati da slušaju. Dijete koje ne prima pomoć kod učenja, a trpi zadirkivanja vršnjaka, patit će od manjka samopoštovanja.
Hiperaktivna djeca zbog zlostavljanja od strane druge djece, koja ih zadirkuju i ismijavaju, često imaju problema i sa stvaranjem prijateljstava, ali i zato jer teško zadržavaju pažnju i u igri, te teško razumiju neka pravila socijalizacije. Oni ne žele biti osamljeni, te su tužni kad su izolirani, ali ne znaju pri čemu griješe kod stvaranja prijateljstava, pa to ne mogu niti promijeniti. Njima se može pomoći, ali im se moraju dati precizne upute, jer stvari koje druga djeca nauče socijalizacijom, oni ne usvajaju spontano. Djetetu moraju pomagati i nastavnici i roditelji, i to ne na način da ih kritiziraju, već isključivo pozitivnim pristupom.
Utjecaj prehrane na hiperaktivnost
Znanstvenici su sedamdesetih godina prošlog stoljeća krenuli s istraživanjem pretpostavke da na hiperaktivnost utjeČu aditivi iz hrane, prvenstveno iz slatkiša koje djeca često uzimaju u neumjerenim količinama, a puni su konzervansa i aditiva za boju i okus. Kod 30-50% djece koja su tijekom istraživanja prestala jesti hranu kojoj su dodavani aditivi, stanje hiperaktivnosti se popravilo.
Valja napomenuti da sladila nisu proizvod suvremenog društva, jer su još drevni narodi poput Egipćana i Kineza, šećerili voće, te su orahe močili u med. Nakon sedamdesetih godina radila su se još brojna istraživanja o povezanosti hiperaktivnosti i aditiva. Različitim metodama pokušavano je utvrditi koliki je utjecaj aditiva na dječju hiperaktivnost, od praćenja sveukupne prehrane do praćenja pojedinih elemenata. Od dodavanja ili isključivanja pojedenih sastojaka iz prehrane, do praćenja djece koja su na određene vrste hrane alergična.
Naime mnogo hiperaktivne djece alergično je na neke prehrambene sastojke. Problem koji se javlja jest da djeca koja su alergična često zbog toga imaju neki oblik promjene ponašanja, pa se smatra da je mnogoj takvoj djeci pogrešno dijagnosticiran poremećaj hiperaktivnosti, što je utjecalo i na rezultate istraživanja koja su kroz godine redovito davala različite zaključke. Neki znanstvenici stoga tvrde da hrana s aditivima potiče hiperaktivnost, dok drugi tvrde da je utjecaj tih umjetnih pojačivača okusa slab ili da ga uopće nema. Kod određenog broja djece ipak je uočen napredak nakon što su aditivi izbačeni iz prehrane, no zašto se to nije dogodilo kod svih, znanstvenici ne znaju objasniti, pa rezultate interpretiraju na različite načine, naglašavajući da su potrebna dodatna istraživanja.
Savjeti za roditelje i nastavnike
Psiholozi savjetuju roditeljima hiperaktivne djece da vježbaju društveno ponašanje s djecom, pokazujući im načine na koje žele da se djeca ponašaju. Takvo ponašanje bi trebali vježbati kroz igru, a kad ga dijete usvoji trebalo bi ga ohrabriti da se tako počne ponašati i kad je u društvu vršnjaka. Dijete se ne smije učiti svemu odjednom nego jednu ili eventualno dvije stvari istovremeno, kao npr. slušanje sugovornika do kraja i dijeljenje svojih igračaka s drugima. Kad se dijete počne tako ponašati, to ponašanje se obavezno mora nagraditi da bi se dijete potaklo na usvajanje nove vještine socijalizacije, no kod nagrađivanja, bolje je dijete pozvati na stranu, jer bi mu moglo biti neugodno ako ga se nagradi ispred vršnjaka. Nagrade također treba mijenjati, jer ako se neko vrijeme nagrađuje na isti način, djetetu bi to moglo dosaditi.
Dijete treba poticati i da vršnjake poziva doma, jer to može olakšati sklapanje prijateljstava, ali takvo druženje treba organizirati planiranjem odlaska u kino, ili da se djeci organizira igra kod kuće. Ako igra izmakne kontroli i roditelj osjeti nervozu među djecom, treba prekinuti igru i početi s nekom mirnijom aktivnosti, ili djecu ponuditi jelom.
Kod obraćanja hiperaktivnom djetetu roditelj biti jasan i precizan, da bi ga dijete pravilno razumjelo, a mora biti i dosljedan kod nagrađivanja, odnosno pohvaljivanja djeteta, te ga pohvaliti svaki put kad se prikladno ponaša, pa makar ponašanje bilo samo dobro, a ne i odlično. Također bi trebalo jedno vrijeme izbjegavati grčenje djeteta zbog lošeg ponašanja, nego se usredotočiti na pohvaljivanje pozitivnog, da bi dijete shvatilo da se može promijeniti.
Bitno je izbjegavati agresivno ponašanje kod kuće, ali i pratiti što dijete gleda na televiziji. Roditelji bi trebali znati s kim se njihovo dijete druži, te bi trebali pokušati spriječiti da se druži s agresivnom djecom, a dobro bi bilo hiperaktivno dijete upisati na neku izvanškolsku aktivnost, poput izviđača.
Uspjeh u školi hiperaktivnom je djetetu jednako važan kao i svakom drugom djetetu, mada ga teže postiže. Nastavnik treba hiperaktivnom djetetu pomoći organizirajući njegovo učenje, te uvijek pazeći da dijete zapiše što ima za zadaću. Preporuča se da hiperaktivno dijete sjedi u prvoj klupi, te da se izbjegava sjedenje u redu do vrata ili do prozora, jer se u srednjem redu lakše koncentrira na nastavnika i manja je vjerojatnost da mu nešto skrene pažnju. Također treba voditi računa da hiperaktivno dijete ima što manje stvari na samoj klupi.
Djetetu treba objasniti pravila ponašanja u razredu, a poželjno ih je napisati. Kod ispitivanja takvog djeteta valja voditi računa da mu pažnja lako odluta te mu treba postavljati više potpitanja. Djetetovo pozitivno ponašanje treba nagrađivati, a negativno opomenuti, no ne na agresivan način vikanjem ili ismijavanjem. Treba razlikovati nemogućnost od neposlušnosti. Gradivo treba podijeliti na manje cjeline, te od djeteta treba tražiti da ponovi što treba napraviti da bi se uvjerilo da je dobro shvatilo zadatak. Učitelji bi trebali preferirati usmeno ispitivanje pred pismenim, te bi hiperaktivnom djetetu trebali dati više vremena nego ostalima da odgovori. Treba mu također omogućiti da prošeće izvan razreda ako mu pažnja odluta, te osigurati dodatne aktivnosti, poput brige o brisanju ploče, jer dijete na taj način može promijeniti aktivnost, te se osjeća važno. Treba poticati suradnju u razredu, te davati primjer pravilnog društvenog ponašanja.
Najbolji rezultati se svakako postižu kroz suradnju roditelja i nastavnika. Redovita komunikacija pomaže da se nađe najbolji način rješavanja problema, te daje uvid u djetetov napredak.
irida
edin.kecanovic
