6 vrsta ili boja ljubavi: Otkrijte vašu!

Istraživač John Lee intervjuirao je prije tridesetak godina mnogo ljudi želeći doznati što im misteriozna riječ ljubav zapravo znači. Zaključio je da ljudi ljubavi doživljavaju na šest načina, kojima je pridao grčke nazive. Šest vrsta ili boja ljubavi nazvao je: eros, ludus, storge, pragma, mania i agape

Što misliš kad kažeš ljubav?

Netko će reći da je ljubav bezuvjetno prihvaćanje, a netko da je eksplozija strasti. Netko će je nazvati vječnom inspiracijom, a netko tihom patnjom. Mnogi su je pokušali definirati, staviti među riječi, iako se čini da ju se najbolje iščitava između redaka. Prema Platonu ljubav je ono što čovjek želi, a nema; Baudelaire je smatrao da je ljubav potrebna da se pobjegne od sebe; prema G. B. Shawu ljubav je igra u kojoj se prenaglašava razlika između osobe koju se voli i drugih pojedinaca. Freud je smatrao da je ljubav želja za seksualnim sjedinjenjem, a Fromm je ljubav nazvao sredstvom za smanjenje osjećaja izolacije i usamljenosti.

Kako se među svim tim mišljenjima snaći? Znači li to da svatko voli na svoj način i da je – koliko ljudi toliko i ljubavi? Ili je ljubav jedna – bezuvjetna i univerzalna, a sve ostalo su derivati, varke, loši plagijati? Kako bi u tu zbrku razuma i osjećaja unio malo reda, istraživač John Lee intervjuirao je prije tridesetak godina velik broj ljudi želeći doznati što im ta misteriozna riječ ljubav zapravo znači. Zaključio je da ljudi o ljubavi razmišljaju na šest načina, kojima je pridao grčke nazive. Šest vrsta ili boja ljubavi nazvao je: eros, ludus, storge, pragma, mania i agape.

Šest načina

Eros (strastvena ljubav) odnosi se na romantičnu ljubav punu intenziteta i tjelesnosti koja često plane na prvi pogled (točnije, na prvu strelicu). Najčešći okidač je fizički izgled ili intuicija, tj. „kemija“, a naglasak je na ljepoti i senzualnosti. Gledana sa strane, ova vrsta ljubavi često djeluje nerealno, „u oblacima“. Prednost erosa je u sentimentalnosti punoj divljenja i tepanja, što za ljubavnike može biti vrlo opuštajuće, a nedostatak je što može voditi prema naivnosti i uhvaćenosti u svijet iz mašte koji realnost ne podržava.

Ludus (zaigrana ljubav) laka je i neobvezna – odvija se u sportskom duhu u kojem je bitno natjecanje, osvajanje i pobjeda. To je ljubav prema ljubavi, važan je osjećaj koji nosi, a ne osoba koja potiče stvaranje tog osjećaja. To je zabava u kojoj oba partnera uživaju, ali bez dublje intimnosti. Naglasak je na novom iskustvu, na svježem doživljaju koji se, zbog površnosti i neukorijenjenosti u osobnost, lako može prenositi na druge. Kvantiteta je važnija od kvalitete – igrači odnose vide kao izazov i žele što više zabave. Brak ili ozbiljnu vezu vide kao zamku ili zatvor i zato bježe od toga. Partneri njeguju više osjetilni dio, a nedostatak je nevjera, koja u ekstremnim slučajevima vodi u promiskuitet.

Storge (prijateljska ljubav) se razvija postupno, mirno, bez puno rizika, što odnos čini dugotrajnim i stabilnim. Izražavanje osjećaja nije tako snažno niti je fizička privlačnost osobito važna. Storge se temelji na sličnostima – dijele se zajedničke vrijednosti, prisutna je snažna podrška i suosjećanje. Prednost je visoka razina intimnosti, a nedostatak je moguća dosada i pomanjkanje strasti.

Pragma (praktična ljubav) započinje svjesnim, opreznim traženjem partnera koji zadovoljava specifične kriterije. Vođena je glavom, a ne srcem. Postoji lista osobina koje partner treba zadovoljavati i zato je potraga za ljubavlju slična odlasku u kupnju, samo što na popisu nisu namirnice, već karakterne osobine. To je promišljena, racionalna ljubav koja se zasniva na sličnim životnim stavovima i uvjerenjima. Pragmatičari će izbjegavati nevjeru jer žele izbjeći posljedice i pažljivo će odmjeravati cijenu odnosa – što dobivaju, a što gube. Odvija se bez puno strasti i intenziteta – sve je stvar dogovora i kompromisa. Prednost pragme je praktičnost i realističnost, a nedostatak je manjak strasti i emocija.

Mania (ovisnička ljubav) je poput opsesije, opsjednutosti objektom ljubavi, zbog čega se događaju ekstremne promjene raspoloženja – od duboke depresije do snažne euforije. Naziv potječe od starogrčkoga theia mania, što znači ludost poslana od bogova. Takva ljubav je poput groma iz vedra neba – karakterizira je intenzivna ljubomora, posesivnost, stalno traženje potvrde ljubavi i pokušaji manipulacije. Manični ljubavnici često imaju nizak prag samopoštovanja i pridaju svojim partnerima preveliku važnost – govore o njima u superlativima i imaju osjećaj da ne mogu bez njih, da ih trebaju poput spasa koji će podići njihov osjećaj vlastite vrijednosti. Partnera u braku ili ozbiljnoj vezi često doživljavaju kao vlasništvo, a djecu kao zamjenu ili produžetak partnerske ljubavi. Prednost manie je intenzitet, a nedostatak nestabilnost i opsesivnost.

Agape (bezuvjetna ljubav) je altruistička, bez očekivanja nečeg zauzvrat. Želje i interesi partnera stavljaju se prije vlastitih – drugog se voli više od sebe. U današnjem društvu u kojem svatko gleda svoje interese, to je prava rijetkost. Agape ljubavnici bit će vjerni kako svojeg partnera ne bi povrijedili, i često će nakon prekida strpljivo čekati da se ljubav ponovno ostvari. Smatra se najčišćim oblikom ljubavi – suosjećajna je, požrtvovna i najčešće je ostvaruju ljudi okrenuti duhovnosti. Prednost agapične ljubavi je velikodušnost i unutarnji mir, ali pri razdvajanju može voditi prema osjećaju krivnje i nekompetentnosti.

Dubina povjerenja

Za one koji se duboko, altruistički (agapično) vole ljubav je najjednostavnija istina na svijetu – ona je tu, prisutna je. Kao što si tu ti, kao što sam tu ja, tako je tu i ljubav – mi. Postojanje ljubavi je neupitno, kao što je neupitno i postojanje samo po sebi. Takva ljubav temelji se na bezgraničnom povjerenju putem kojega partneri žele postati onakvima kakvima ih voljena osoba vidi. To se neizbježno događa i u drugim vrstama ljubavi ili bliskosti – partner uvijek dijelom postaje onakvim kakvim ga druga osoba vidi, samo je pitanje je li to pogled koji iskrivljuje ili pročišćuje sliku o sebi.

Pitanje povjerenja u ono kakvim ga partner vidi mnogima je bolna točka. Kako pustiti komande iz ruku, kako se prepustiti, kako vjerovati? Prema Eriku Eriksonu, njemačko-američkom psihoanalitičaru, korijen osjećaja unutarnje sigurnosti koji omogućuje povjerenje prema svijetu i prema drugima datira iz prvih mjeseci života. Kad je majka brižna, osluškuje djetetove potrebe i tu je za njega, ono odmah na početku života stječe primarnu, sigurnu bazu koja se u odraslosti reflektira kao optimizam, nada i mogućnost vjerovanja. Kad majka u prvim mjesecima života djetetu nije u stanju pružiti dovoljno brižnosti, bliskosti i topline zbog vlastitih nesigurnosti ili podvojenosti, onda je i stil bliskosti koji se razvije u odraslosti nesiguran ili ambivalentan.

Ljubav i povjerenje su poput sijamskih blizanki – kud ide jedna, ide i druga. Što je povjerenje dublje, to je veća mogućnost da ljubav bude agapična. Storge i pragma su negdje u sredini, a što je povjerenja manje, veća je mogućnost da ljubavna bliskost bude manična ili ludična. Ma kako osjećali i tumačili svoje osjećaje, jedno je sigurno – različito ih iskazujemo. Primjerice, jedna djevojka koju je odgojila shizofrena majka, čim bi joj se netko svidio, počinjala je davati suprotne signale: „spuštajuće“ poruke, ignoriranje, provokacije, napuštanje. Što se osjećala zaljubljenije, to se u njoj nakupljalo više straha, otpora i posljedično – želje za bijegom. Želeći bliskost, zapravo ju je uništavala. Ono što je u cijeloj priči žalosno je to što je ona zaista iskazivala svoje osjećaje, ali – onako kako je znala i umjela. Njezin jezik ljubavi je i njoj samoj bio teško raspoznatljiv – kodiran suprotnostima.

Tomica Šćavina za sensaklub.hr