Roditeljski odgojni stil predstavlja konstelaciju roditeljskih odnosa prema djetetu, obiteljsku klimu unutar koje se odvijaju različiti roditeljski postupci. Budući da o njemu ovisi hoće li i kako dijete prihvatiti roditeljske odgojne postupke, roditeljski stil je od središnje važnosti za odgoj u obitelji.

1) Autoritaran (autoktratski) stil: Roditelji postavljaju velike zahtjeve i provode strogi (jednosmjerni) nadzor. Ovdje nema dijaloga. Glavni cilj poslušnost djece, a roditelji su autoritet „po sebi“ koji postavlja(ju) norme (bez obrazloženja), a nepridržavanje istih se sankcioniraju. Ovaj odgoj se neopravdano povezuje s patrijahalnim.

2) Autoritativan (ili demokratski). Roditelji postavljaju postavljaju granice i provode nadzor, ali pružaju i potporu i ne sputavaju individulitet djeteta. Postavljene granice i pravila koja se djetetu obrazlažu (od situacije do situacije). Odgoj je dvosmjeran odnos. Kod autoritativnog ili demoktratskog odgoja nema monologa već (kontinuiranog) dijaloga, jer ne odgajaju samo roditelji svoje dijete. I dijete odgaja roditelje.

3) Permisivan (prepopustljiv). Roditelji nemaju „granice“, niti (su) autoritet svojoj djeci, daju
i bezrezervnu potporu ponašanju djetetu, neovisno od situacije. Roditelji zadovoljavaju svaki djetetov zahtjev. Davanje prevelike slobode nije primjereno djeci jer stvara nesigurnost, nesnalaženje u granicama, što potiče impulzivno i agresivno djetetovo ponašanje. Postoje djeca koja riječ "ne" nisu čula u roditeljskom domu. Kad im je ta riječ upućena od vršnjaka ili starijih ne snalaze se, tražeći utočište kod roditelja. Roditelji ih tješe, govore im kako su posebni i da ih zbog toga drugi ne vole. Tumače im da ih samo oni "vole" i to pokazuju bezrezervnim ispunjavanjem želja s (implicitnom) porukom: "Postojim(o) da bih ti ugodili". Permisivni stil odgoja se obično u literaturi naziva i anarhični i/ ili laiseez faire. U središtu pozornosti su djetetove želje i njegovi interesi, pa (i) takav stil često rezultira formiranju egocentrične osobe. Najutjecajniji kritičar takva tipa odgoja je Paul C. Vitz koji u knjizi Psihologija kao religija – kult samoobožavanja naglašava da takav tip odgoja vodi "širenju egoizma" (2003: 5), pa zaključuje da nije obitelj "ta koja je pala na ispitu; na ispitu je pao modernizam sa svojim naglaskom na pojedinom i nepromjenljivu pojedincu uhvaćenom u mrežu narcističkih ciljeva" (isto, 99). Iz toga se može zaključiti da je moderna obitelj u velikoj zabludi jer su komercijalizirani mediji postavili ciljeve da je najvažnije ugoditi djetetu, a ta se ideja sasvim otela kontroli (isto, 99). Permisivni odgoj se, prema Vitzu, temelji na moralnom relativizmu, jer prosudba o tome što je dobro ili loše ovisi samo o pojedincu, neovisno o njegovoj dobi, te se "ponekad čini da se ovaj model pretvara u još drastičnije stajalište prema kojemu vrijednosti zapravo i ne postoje – postoje samo stvari koje nam se sviđaju i koje nam se ne sviđaju" (isto, 106). Takav odgoj dopušta mrziti školu, favorizira legalizaciju (lakih) droga, relativizira autoritete (isto, 121), stavlja naglasak na "proces odlučivanja, a ne obazire se na sadržaj odabira" (isto, 122). To je razlog zašto pojedini roditelji, kao i njihova djeca, padaju u zamku poistovjećivanja demokratskog i permisivnog stila odgoja. Dijete odgojeno u ovom tipu odgoja kaže: "Briga te što drugi kažu! Ugodi sebi!" I poznati američki psihijatar Robert Shaw, koji je svoj radni vijek ostvario u New Yorku sa starijim pacijentima te u Caloforniji osobito s pacijentima -djecom dolazi do važnih iskustava da ako se djetetu neprestano ugađa i ne znade što su zabrane „ono neće naučiti da i drugi ljudi imaju svoje živote. Bez dobro razvijenog osjećaja empatije, dijete neće moći voljeti“ (Shaw, R., i Wood, str. 102). Današnja djeca odgajana u permisivnom okruženju spremna su uzimati a ne davati, a ono što imaju ne znaju cijeniti. „To su egocentrična djeca koja nisu sposobna poštovati osjećaje“ (Shaw, R , i Wood, ., u knjizi: Epidemija popustljivog odgoja, VBZ, Zagreb, 2009., str. 15). Svaki odgajatelj odnosno roditelj mora znati prenijeti djeci da su dostojanstvo, integritet, suosjećanje glavne odgojne vrednote. Tako John Farman u nekim dijelovima svoje knjige „Oprez, opasno po roditelje“ potiče djecu na laž: "Reci roditeljima da je neurednost znak genijalnosti i kreativnosti" (1996: 23). Isti autor savjetuje mlade da roditelje, ako su veliki puritanci, treba kazniti, primjerice ako im brane nositi minicu, da ju skrivećki odnesu kod prijateljice i tamo je odjenu (isto, 23).

4) Indiferentani (nemarni, zanemarujući) roditelji ne postavljaju nikakve „okvire ponašanja djetetu”, ali (tu) nema ni topline niti potpore. Roditelji emocionalno odbacuju djecu jer nemaju vremena ili želje skrbiti se o djetetovim skolonostima, potrebama i preferencijama. Kod ovih roditelja, ako i kod autokratskom stilu odgoja nema pravog odgoja, tj. dijaloga. Takvi su roditelji najmanje emocionalno angažirani. Indiferentni roditelji više misle na sebe nego na vlastito dijete. Da bi se riješili brige o njemu, neodgovorni roditelji će mu radije kupiti televizor, računalo..., umjesto da dugotrajnije i strpljivo ulažu u razvoj njegova samopouzdanja. Takvi roditelji često vide samo moć novca, ali ne i ljubavi. Indiferentan roditelj, kao i njegovo dijete, sve relativiziraju – od diplome do drugih autoriteta. U ozračju indiferentnosti, šutnja je logička posljedica.


U trećem i četvrtom primjeru veliki dio vremena djeca provode bez nadzora i roditelji ne znaju gdje su im djeca, što rade, niti s kim se druže. Iz takvoga roditeljskog konteksta najčešće se regrutiraju adolescenti koji pokazuju različite oblike neprihvatljivog ponašanja. Zauzetost oca, a sve više i majke poslovima izvan obitelji, ostavlja sve manje prostora za povezivanje s djecom i za izgradnju kvalitetnih obiteljskih odnosa. Zato su umjesto patrijahalnog odgoja sve izraženiji popustljivi i indiferentni roditelji. Roditelj koji djeci dopušta izazivanju nesagledivo loše posljedice na razvoj djeteta.. Dijete odgojeno u takvu ozračju ne vodi računa o tome što drugi misle, ono od roditelja samo traži "njihovo odobravanje" (Farman, 1996: 99). Kad roditeljima pređe u naviku da smiruju svoje dijete davajući mu sve više stvari ili sloboda kako bi ga se odobrovoljilo, slično je kao i s ovisnikom. „Što više uzima drogu, to ona slabije djeluje“ (Shaw, R , i Wood, 101).

Među nedopustive postupke prema djetetu pripadaju: gušenje samopouzdanja, plašenje, tjelesno kažnjavanje, ponižavanje, vrijeđanje, maltretiranje, ignoriranje, omalovažavanje i suprotno tome povlađivanje -nekritično poticanje svih djetetovih postupaka. Reći djetetu da ništa ne vrijedi, da od njega neće biti ništa, kao i suprotno – da sve što ima treba zahvaliti roditeljima – uništava samopouzdanje djeteta. Jednako tako, opasno je i stavljanje djetetovih postupaka ili želja na pijedestal vrijednosti „po sebi“.

U nastavku teksta ću objasniti tezu zašto krizu odgoja tretiram kao krizu vrijednosti.

Jedan od dokaza krize odgoja pokazuje i (neobjavljeno) istraživanje u sklopu projekta "Siromaštvo u Hrvatskoj" (iz 2004. godine; autori: Marina Vlahović, voditelj terenskog istraživanja i prof. dr. Ivan Rimac – voditelj projekta). Primjerice, na pitanje što naši građani najviše cijene (N=1216: obuhvaćene sve regije u Hrvatskoj). Odgovori su sljedeći: 1. bogatstvo = 46,8%; 2. uspjeh = 34,4%; 3. zdravlje = 30,0%; 4. moć = 23,1%; 5. društveni položaj = 21,9%; 6. djecu = 20,7%; 7. skladna obitelj = 19,1%; 8. snalažljivost = 16,5%; 9. političku podobnost = 14,7%; 10. nacionalnu pripadnost = 12,5%; 11. sigurnost = 12,1%; 12. marljiv rad = 10,8%; 13. dobru zabavu i izlaske = 7,1%; 14. pripadnost crkvi/crkvama = 5,8%; 15. savjesno i profesionalno obavljanje posla = 5,6%; 16. održanje obećanja = 5,5%; 17. veliku potrošnju = 5,2%; 18. samostalnost = 3,8%; 19. spremnost pomoći drugima = 2,2%; 20. suosjećajnost s potrebnima = 1,1% i 21. samoobrazovanje = 1,0%. Iz ovih je odgovora vidljivo da su vrijednosti samoobrazovanja, empatičnosti i altruizma na samom dnu ljestvice prihvaćanja, što zorno govori u kojoj se odgojnoj krizi nalazimo. „Svi nastavnici primjećuju kako im u razrede dolaze djeca koja ne vide svrhu učenja...“ (Shaw, R , i Wood, S., 2009, 15). Zato je poznati češki pedagog Michal Viewegh ispravno zaključio da je „posljednja prilika ovog svijeta empatija“ (Viewegh, 1997, 214). Ipak, u kontekstu nekih europskih preferencija vrednota, imamo razloga za optimizam. Naime, većina građana u trideset i tri europske zemlje ne slaže se s tvrdnjom da je brak zastarjela institucija (prema tekstu K. Nikodem i P. Aračić, Obitelj u transformaciji; u knjizi Josip Baloban (prir.): U potrazi za identitetom, 2005:151) u Francuskoj se s tom tvrdnjom slaže 34,3%, u Belgiji 29,7%, Luksemburgu 29,4%, u Sloveniji 25,4%, Portugalu 24,8% i Nizozemskoj 24,6 posto, a najveći postotak neslaganja s tvrdnjom da je brak zaostala institucija iskazali su u Turskoj 93,3%, Malti, 91,5%, Islandu 89,2%, Hrvatskoj 87,3%, Poljskoj 86,8% i Češkoj 83,6%. Vidljiva je razlika između skandinavskih i postkomunističkih zemalja. U Europi postoje velike razlike i u vezi s odnosom prema djeci kao smislu života. Građani razvijenih zemalja uglavnom su izrazili neslaganje s tvrdnjom da treba imati djecu kako bi život imao smisla (od 88,7 posto u Nizozemskoj, 69 posto u Velikoj Britaniji, do 66 posto u Irskoj), a u manje razvijenim europskim zemljama prisutno je veće slaganje s navedenim (npr. Letonija 88,3 posto, Hrvatska 76,3%, Mađarska 73,9 posto... Isto, str. 165).