Možemo biti svjesni nekih svojih mana i destruktivnih stavova, nekih neurotičnih ponašanja i osjećaja, ali to nije isto kao i svjesnost o negativnim namjerama. Kako rad na sebi napreduje i kako stičemo dublje uvide u sebe, počinjemo sve više prihvaćati svoje osjećaje, one dobre i one bolne. Stičemo objektivnost i snagu. Sve iskreniji smo sa sobom i konačno otkrivamo namjerno negiranje svega dobrog u našem životu. Postajemo svjesni da se ranjeno dijete boji sreće jer misli da je ne zaslužuje, pa sreća znači da će biti kažnjeno. Otkrit ćemo da što se jače osjećamo frustrirano zato što ne postižemo ono što jako želimo nešto, da su to veće negativne namjere, a u skladu s njihovom snagom, mi smo manje skloni da se s njima bavimo. Dakle, što više nešto želimo, a ne uspijevamo, to je jači otpor u nama da to i ostvarimo, ili negativna namjera. A što je negativna namjera jača, to manje imamo volje da je spoznamo. To je taj začarani krug.

Jako je teško sebi priznati da nesvjesno spriječavamo ono što najviše želimo. Da radije biramo prkos i mržnju, čak i pod cijenu patnje. Ali kad to jednom spoznamo, otvorit će se vrata prema slobodi, čak i prije nego smo spremni zakoračiti kroz ta vrata. Čak i prije nego što smo spremni napraviti novi izbor, sama spoznaja da mi to možemo učiniti, donosi nam stvarnu, a ne lažnu nadu.

Međutim, da bismo se promijenili nije dovoljna sama spoznaja negativnih namjera. Postoji mnogo razloga da iako smo svjesni negativne namjere, da se je nismo spremni odreći. Postoji strah od nepoznatog, strah od povrede i poniženja, odbijanje proživljavanja bola, onog sadašnjeg i onog prošlog. Negativan stav je tako obrana od stvarnih osjećaja. Ustrajavanje na negativnim namjerama je je također izbjegavanje pruzimanja odgovornosti za vlastiti život, odbijanje da se prihvate teškoće u životu da bi se kroz njih raslo, to je naše inzistiranje da prisilimo "loše" roditelje da postanu "dobri" roditelji, jer smo našim jadom u djetinjstvu to radili. Negativne namjere su sredsvo da kaznimo život, tj. roditelje.

To je često bio jedini način koji je dijete imalo da bi preživjelo. Otpor je služio da bi se sačuvalo samopoštovanje. U odraslom dobu taj je otpor destruktivan, jer danas imamo izbor. Što nas uistinu spriječava da kažemo: "Ne želim mrziti, želim voljeti. Ne želim se više povlačiti, već želim dati najbolje od sebe. Ne trebam svoj prkos, želim ga se odreći. Želim davati i podjednako primati."

Da bismo to riješili moramo vidjeti s kojim dijelom nas se poistovjećujemo, odnosno da li smo svjesni svih dijelova naše ličnosti. Ako mislimo da smo samo ego - svjesni, voljni i djelujući dio nas - mi se ne možemo promijeniti, jer nismo svjesni naše istinske ličnosti. Rekli smo da ego mora biti u službi istinske ličnosti da bi se mogli mijenjati. Ako se poistovjetimo samo s istinskom ličnosti, a nismo svjesni negativnosti u nama i maske, to postaje bijeg od stvarnosti i stvaranje privida. A kada se poistovjetimo samo s negativnošću u nama, tada vjerujemo da je to sve što postoji u nama, i tada je promjena nemoguća. Međutim, kada smo svjesni da imamo negativnost u sebi i masku, ali da je to jedan dio nas, te da postoji istinski dio ličnosti, tada ego može odlučiti da vidi negativnost ili masku, da prizna te dijelove ličnosti sebi i drugima, i da ih tako rješava. Kada smo svjesni tih djelova naše ličnosti, tada možemo osjetiti stvarne osjećaje i iskreno ih doživjeti. Više nema potrebe da negiramo bol. Mi više ne trošimo snagu da ne bismo osjetili sve svoje osjećaje. Ego radi posao razlikovanja i služi istinskoj ličnosti.

Kad odlučimo da ne činimo iz negativnog dijela ličnosti osjećamo samopoštovanje, jer smo savladali jedan dio nas i to nam daje novu snagu. Ličnost je obično rascjepljena, pa katkada čini iz negativnog dijela, katkada iz maske, a katkada iz istinske ličnosti i to stvara podjelu unutar ličnosti koja stvara napetost i bol. Kad god smo u jednom djelu naše ličnosti to nam izgleda kao jedina stvarnost. Zato je važno da budemo svjesni iz kojeg dijela nas dolaze naši osjećaji, misli i djela da bismo se mogli mijenjati. Ali prvo se moramo obavezati samima sebi da ćemo pronaći istinu o nama samima. Kada se nesvjesno poistovjećujemo s negativnošću, tada nam odricanje od tog dijela izgleda kao uništenje, jer vjerujemo da smo to mi u cjelosti. To je ona crno bijela tehnika ranjenog djeteta u nama, dakle, ili smo loši ili dobri, a zapravo ne znamo tko smo. Tada koristimo lažnu vanjsku fasadu, masku, da bismo prikrili negativnost od nas samih, ali i od drugih. To nije svjesna odluka, to je više nerazgovjetan osjećaj ili klima u nama.

Kada vjerujemo da smo loši, i da nitko drugi nije tako loš kao mi, mi se ne možemo mijenjati. Osjećamo se živima samo kad ispucavamo negativnost, jer maska je stagnacija zbog pretvaranja. Rezultati istraživanja pokazuju da ljudi smatraju negativnost interesantnom, a tzv. dobro dosadnim. To je zato što se istinsko dobro miješa s maskom ljubavi.

Kako pronaći put iz takvog stanja? Prva stvar koju treba napraviti je da se upitamo što će se dogoditi ako se odreknemo negativnih namjera. Da li je to sve što postoji u nama? Sama činjenica da smo sebi iskreno postavili to pitanje već otvara vrata promjeni. Shvaćamo da onaj koji postavlja pitanje da je jači od svoje negativnosti. Od tog trenutka bit će nam lakše čuti taj glas koji odgovara na novi način i koji je izvan naše negativnosti. Postajemo promatrač, objektivni svjedok naše negativnosti.
Pretpostavimo da ste rasli naviknuri da sebe doživljavate kao jaku, hladnu i drsku osobu. Odreći se takvog stava izgleda vam kao da ćete propasti. Ali propast će samo negativnost u vama, a ne i istinska ličnost gdje se nalaze vaši stvarni osjećaji, pa stoga i vaše istinsko biće. Ako smo voljni osjetiti sve naše osjećaje, dobre i loše, znat ćemo tko smo. Tu leži naš izbor. Doživjet ćemo naše stvarne osjećaje, neke od njih poprilično bolne, ali ćemo tu bol puno lakše podnijeti, jer je to stvaran bol a ne onaj koji stvaraju negativne namjere.

Naš svjesni um može početi iskušavati pozitivne namjere. Možemo se igrati oblikovanjem novih misli, vaganjem novih mogućnosti i alternativa. To je uzbudljivo nastojanje koje nas ne sili da se počnemo mijenjati ako to ne želimo, ali nam omogućava da da isprobamo novi način razmišljanja. Samo istražite kako se osjećate kada pokrećete pozitivne namjere. Postanite mirni, zatražite pomoć Boga, slušajte sebe i počet ćete opažati uvijek prisutan glas istine i Boga u vašem srcu, koji će se sa svakim takvim korakom povećavati u svojoj jakosti i učestalosti. Nemojte vjerovati da morate postati drugačije osobe. Vi postajete ono najbolje što već jeste - vaša istinska ličnost.