ŽRTVOVANJE I BEZUVJETNA LJUBAV NISU I NE MOGU BITI U ISTOJ DIMENZIJI

Žrtvovanje za druge ne može biti čin bezuvjetne ljubavi, ako ide iz osjećaja svoje umanjenosti, oštećenja ili žrtvovanja.

Bezuvjetna ljubav daje i to davanje stvara osjećaj još veće ljubavi, uzajamnog obilja i proširenja. Suprotno od bolnog osjećaja žrtvovanja za druge.

Proglašavanje žrtvovanja kao ljubavi je LAŽ i SAMO-ZAVARAVANJE.
Kada nešto dajemo iz božanske esencije i iz svog urođenog oživljenog dara i prava na obilje, to nikada ne možemo doživjeti kao svoj osobni gubitak ili žrtvu !

Žrtvovanje uvijek ide uz vezivanje za nešto i kada nam je to oduzeto ili nestane, onda ostaje osjećaj gubitka, umanjenosti ili nedostatka toga.

Nema ništa svetog u boli žrtvovanja.

Svetost je polje vibracije ljubavi i svjetla u kojem ne može postojati iluzija boli, sjene ili nedostatka, kao i borba suprotnosti, umanjivanja ili uvećavanja !

Onima koji su zarobljeni u polju malog ja i u odvojenosti od božanskog izvora i polja svoje svetosti, ne preostaje ništa drugo nego da davanje drugima, osjećaju kao istovremeno umanjivanje sebe,jer žive u polju sa ograničenim resursima.

Oni poznaju samo ljudsku posesivnu i zahtjevnu ljubav i zarobljeni su u trokutu žrtva- spasioc- progonioc.

Oni racionaliziraju svoj osjećaj boli kod žrtvovanja, kako je to uzvišeni moralni čin dobrote i tako, s tim osjećajem kako su uzvišeniji i bolji, prividno umanjuju svoj osjećaj umanjenosti ili žrtve.

Žrtvovanje je kategorija dimenzije odvojenosti u 3D dimenziji dualnosti, dok je bezuvjetna ili prava ljubav izvan te dimenzije.

MD

Dijana Mihok