ZAMKA

V. je postala udovica nakon gotovo pola stoljeća braka. Muž je bio jedini muškarac u njezinom životu. Da, bila je to jedna od onih ljubavi, posvećenosti i povezanosti kakva se danas rijetko sreće…

Koju godinu kasnije, i V se teško razboljela. Postala je nepokretna i tek s rijetkim trenucima lucidnosti i mogućnosti komunikacije...

Dok sam je jedne večeri pokrivala, pogledala me i zapitala:
„A tko pokriva Marka?“

Zapanjena jasnoćom izgovorene rečenice, nazvala sam njezinu najbolju prijateljicu i rekla: „Teta Z, mislim da V. halucinira…spominje nekakvog Marka…“ Z je zašutjela, a potom značajno rekla: „Daniela, Marko zaista postoji…“ I tada mi je ispričala priču…

Par godina nakon što je postala udovica, V je na Facebooku srela udvarača iz mladih dana i u svojim 70-tima učinila nešto po prvi puta u svom životu – pozvala ga je na kavu… Međutim, udvarač, iako vidno oduševljen, zasramio se onoga što je od njega učinilo vrijeme pa je svoju nesigurnost preobratio u neki oblik macho arogancije i komunikaciju zadržao na dugim telefonskim razgovorima: „Ja ću tebe pozvati kada budem spreman, ima vremena…“

Kada bi prijateljica Z. nazvala V, prvo pitanje bi bilo:“Jel' pozvao?“, ali odgovor je uvijek bio isti: „Nije“… Prošao je koji mjesec, a onda i koja godina, a da je njegov odgovor i dalje glasio: „Čekaj…“

A onda se V. mobitel oglasio porukom: „Jesi li za kavu?“ Ubrzo je uslijedio i poziv: „Ovdje Marko. Trebao bih V.“… „Žao mi je“ odgovorih „upravo je preminula…“

Glas s druge strane je zanijemio… a onda je uslijedio emotivni slom… Kada se donekle pribrao, kroz suze i jecaje izlio je na mene svu svoju cjeloživotnu čežnju za ljubavlju iz mladosti - mojom majkom...

Našla sam se u situaciji u kojoj ga tješim, pričajući mu detalje iz njezinog života, a koje je on bio žedan znati… Očajnički me zamolio za mogućnost da me jednom opet nazove. Želio je znati sve o njoj…

Najodanija prijateljica, teta Z, saslušala je ovaj moj izvještaj bez riječi. A onda je rekla: „Daniela, molim te učini mi uslugu… Kada drugi puta nazove, reci mu da odhebe…“

Život ne čeka. Čekanje je zamka. Čekanje samo proizvodi još više čekanja. Čekanje na trenutak kada ćemo samouvjereno i ziheraški ući u nešto što nas neće povrijediti nikada neće doći. Jer vrijeme nas ne pomlađuje i ne rješava nesigurnosti. To može samo stav „J*** mi se za sve moje strahove, povrede i boli… idem u ovo… pa što bude – bude…“

Ali Marko nije zauzeo taj stav. On je čekao. Čekao je trenutak kada će se osjećati dovoljno mladim, dovoljno sigurnim, dovoljno dostojnim da joj pokuca na vrata. Čekao je da prođe još samo malo vremena, ne shvaćajući da vrijeme ne daje, već odnosi. Čekao je, i dok je čekao, izgubio je jedinu priliku da stavi ruku na njezinu ruku, da joj pogleda u oči i kaže ono što mu je srce godinama šaputalo. A kada je konačno odlučio prestati čekati, više nije bilo one koja ga je željela pokriti…

Daniela Uzelac