On se zapravo zvao Pavao Wolf. Medutim je cijela porodica kako nas uvjeravaju hrvatski povjesničari prešla na katoličanstvo negdje oko 1900 godine. Njegov otac se zvao Samuel odnosno Solomon a u ovoj hrvatskoj verziji to ime je poprimilo oblik kao Slavko dok se majka   zvala Johanna Granitz a u hrvatskoj verziji ona je bila Janka. Ovakova stajalista  doista se mogu naći  u hrvatskoj historiografiji I u hrvatskoj filozofiji I povijesti. Navodno da je I mali Pavao kršten kao šestogodišnje dijete. Prema tome možžemo  samo biti sretni sa time da nam se Jevreji krste u duhu katoličanstva  pa bi ovakovu tendenciju svakako trebalo pozdraviti kao još jedan hrvatski novum I prednost. Ako pažžljivo pogledamo ime njegova oca koji se  zvao Solomon onda možemo primijetiti stanovite karakteristične slabosti nekih relacija koje poprimaju posebno značenje u novije vrijeme. Naime Solomon koje ime je u  relaciji sa hrvatskim imenom Slavko također je u izvjesnoj relaciji I sa imenom Sulejman koje je arapska verzija toga imena ili imenom Suljo koje je pak opet bosanska verzija toga imena. Ali reći da je hrvatsko ime Slavko isto što I bosansko ime Suljo danas znači samo krivovjerstvo I blasfemiju.

Vuk-Pavlović je pisao relativno mnogo. Isto tako ima I knjiga o njegovoj filozofiji I žživotu jer su mnogi smatrali tijekom vremena da je riječ o posebnom hrvatskom filozofskom talentu koji ima posebno mjesto u korpusu hrvatske I europske filozofije. Marija Brida je pisala o njemu pa onda Despot I drugi.  Ali čini se da su razlozi ovim poticajima bili isključivo političke prirode s obzirom na Pavlovićev sukob sa titoizmom pa je svakao takav izniman interes naše povijesti I filozofije prema ovome talentu bio iz ovijeh interesa. Pri tome se zaboravilo naravno da je isticanje Pavlovića u okvirima hrvatske filozofije I pridavanje posebnoga značenja njegovim filozofskim I pjesničkim naporima samo zauzimanje oprečnog političkog stava koje kaneći prevladati staljinističku rigidnost praxis filozofije I samo upade u jedan takoreći rigidan  katolički pogled na svijet. Jer I cijeli jugoslavenski  ili hrvatski slučaj I nije bio ništa drugo nego kolebanje između ovih dviju filozofija I političkih stajališta. Kao  primjer dobro možže poslužiti Pavlovićev filozofski jezik. Ako pogledamo njegov rad koji je u Hrvata doživio ovacije pod imenom Duševnost I umjetnost onda tamo Pavlović kaže  da je u ovome radu nastojao po mogućnosti kloniti se tuđica u uvjerenju da bi I to mogao biti jedan način ostvarenja  što izvornije, što samoniklije I životnoj stvarnosti što primjerenije filozofije. Zato on I kažže da vjeruje da se  mora moći umovati sa što manje tuđica a  prema slučaju I bez njih. Ali on je u tome svome nastojanju izgradio takovi filozofski jezik koji postaje na nekim mjestima  gotovo neprohodan na  možda isti način kao što je to sa Aristotelom radio I pokojni Ladan. I dalje, taj je jezik kojeg je u novije vrijeme u Hrvata uveo Pavlović takove prirode da je on mogao u najnovijim političkim strujanjima na Balkanu biti požželjan još samo Tuđmanu. I kada pogledamo Pavlovićevu Duševnost I umjetnost I bilo koji Tuđmanov rad onda prvo zamjećujemo karakterističnu sličnost jezika I jezičkog izričaja kao da je riječ o tobože pravom I istinitom, genuinom hrvatskom književnom jeziku. Međutim to nije točno. Jer je I Pavlovićev jezik u ranijim njegovim radovima kao na primjer u knjizi o Spinozinoj nauci posve drugačiji I sukladniji hrvatskom književnom jeziku nego onaj kojeg Pavlović gradi kasnije. I ako čitamo pažljivo navode Pavlovića iz sredine sedamdesetih godina dovodeći to vrijeme u svezu sa današnjim vremenom onda vidimo kako u Hrvata I na Balkanu izgledaju svjetlosti tih njegovih "NOVO ZASJALIH SVJETIONIKA BUDUĆNOSTI." ( DiU str.239)

U tom pravcu istražujući činije se jako važnim vratiti se izvornom Pavloviću I njegovim pitanjima što je to što  navodi do jasnoće istinu  životnog poziva filozofa, što je to što na jedan takav  iskreni način obasjava znanost njegovu da je onda potrebito da se iznovice ispituje I proučava filozofska osnova I filozofski duh kako bi se došlo do izravnog uvida u njihovu primjerenost I po mogućnosti uvida u ono što ih čini istinitima I ispravnima. Odatle interes Pavlovića prema Spinozi. Čovjek djeluje po nužždi svoje božanske naravi, po istoj strogosti I neumoljivoj zakonitosti. Ljudski duh uviđa da je sve u svijetu nužno I da se ništa ne može dogoditi drugačije negoli se baš dešava.Ako to ispravno spoznamo onda se lakše pokoravamo sudbini, lakše primamo ono što nam je sudeno. Ta spoznaja oslobađa naše najdublje biće, daje nam jakost da mimo svih tegoba I bez obzira na njih afirmiramo svoj poziv pa nas ujedno izmiruje sa našom sudbinom. Spoznavši u njoj postojani božanski zakon svijeta I shvativši da je od Boga, vedri I radosni ćemo prihvatiti I u njoj ljubiti božansko biće, ljubiti ga onom duhovnom ljubavi kojom Bog beskrajno ljubi ljude I koji se vječno on sam u nama ljubi. U tome je miru I posljednja stalnost života I ona sigurnost koja nas na posljetku oslobađa od straha pred smrću. Zato što je ljubav Božja, zato što je svršena ali I zato jer je I ljubav naša, zato smo u ljubavi blaženi. U tome blaženstvu I tome spokojstvu duše nijesmo podvrgnuti nikakvoj sili niti smo izloženi ikakvom nasilju. Tu smo doista istinski slobodni. Ogledajući cjelinu Spinozine znanosti Pavlović uočava da se u njenom središtu nalazi princip kršćanske religioznosti. Ako je doista istina da u Bogu živimo I bivstvujemo I jesmo onda ljubav jamči univerzumu jedinstvo I opstanak. I ako u kosmičkoj ljubavi vidimo smisao svijeta te produhovljenu I produbljenu sveobuhvatnu ljubav onda se Bog doista zna I osjeća u duhu jedino s Kristom. U tom smislu Pavlovićeva  filozofija podjednako kao I Spinozina nikako ne poriće kršćanstvo nego upravo pretpostavlja kršćanske intencije njegova umovanja. Pavlović pise: " Kao što je kršćanstvo napose obilježeno time da je po svojoj biti I specifičnosti religija ljubavi I religija spasenja po ljubavi tako Spinoza po svojstvenoj mu religioznosti traži I nauča spasenje po ljubavi te izrijekom prigrljuje I stavlja u središte svoje nauke upravo fundamentalni I odlučan stavak kršćanstva I svega sto se kršćanskim mora smatrati, stavak po kojemu se duh kršćanstva I odlikuje ispred tolikih drugih religija, stavak prve poslanice Ivanove :  Bog je ljubav I tko je u ljubavi taj je u bogu I bog je u njemu."  ( Spinozina nauka, str. 147)   Međutim prema Pavloviću ovo je stajalište jako daleko od bilo kakvog panteizma I ovo mišljenje dobrim dijelom je nastalo na osnovu nesporazumka kao što je Spinoza I zbog nesporazumka proglašen ateistom. A taj se nesporazumak sastoji u tome da je panteizam ovdje lako moguće zamijeniti sa strasno podržavanim teocentrizmom koji svom mogućom ustrajnošću beskompromisno vlada Spinozinim sustavom. Međutim Spinoza ne misli samo teocentrički nego svim svojim bićem I najvećom koncentracijom duše kao toliki religiozni  mistici koji sebe I svijet upravo doživljavaju. Nije stoga neobično da se među mnogim zasadama Spinozine znanosti mogu izvori naći dakle I u samoj kršćanskoj skolastici. Međutim intencije su ovdje ipak drugačije. Bitne intencije su zapravo izmiriti čovjeka kršćanske religioznosti s egzaktnim prirodoznancem te tako spasiti kontinuitet zapadne kulture kao kršćanske kulture. Ne treba zaboraviti da Spinoza živi u doba najveće I najdublje krize religioznog. To je vrijeme teških konfesionalnih borbi gdje su se ljudi u svojoj borbi za opstanak, moć I politički prevlast služeći se upravo religioznim lozinkama I konfesionalnim stajalištima približili krajnjim granicama zasljepljenosti I bešćutnosti. Bilo je to vrijeme gdje se vjerska fanatičnost I vjerska nepodnošljivost razdvajala od čovjeka do čovjeka, gonila ljude u rat, na mučilišta I lomače. Isto ili gotovo isto je danas na prostoru Balkana I Pavlović svakako pored svega ostaloga ima I ovako iskustvo Balkana gdje se duhovna tama može raspršiti samo mladom prirodnom znanosti I znastvenim spoznajnim uvidom kojeg treba proširiti na sva područja kulture. Međutim Pavlović je svjestan I te tendencije da se čovjek kojeg religiozne rasprave I borbe nijesu samo približile rubu materijalne propasti nego I krajnostima religiozne skepse, dakle da je čovjek stao očekivati spasenje od prirodoznanstvene spoznaje a uporedo se sa time prezirom I mrznjom stao odvraćati od religije. I Pavlović dijagnosticira da je rijec o "akutnom prolemu odnosa" koji je odlučan po svu renesansu kulture I on zapisuje : " I doista I kriza čovjeka današnjice koji je sveđer još renesansni  čovjek ima svoje središte u neustaljenom I neusklađenom, neshvaćenom I neriješenom odnosu između prirodnoznanstveno I religiozno usidrene kulture." (Ibid.156)

Pavlovićev izbor  godine 1938 bio je da se religiozni duh mora stalno inovice obnavljati kako bi bio živ I pokretan u svim I različitim epohama kulture. I u tome ne može biti izuzeta niti kršćanska kultura. I kolikogod kršćanske crkve u dogmama imale elemente svoje unutrašnje ustrajnosti kršćanska religioznost nailazi na potrebu preporoda. Duh se vjere treba takoreći prilagoditi novonastalim potrebama, novim stvaralačkim nastojanjima I pogledima kako bi zadržao svježinu I pokretnu snagu. Bitna sadržina vjere treba novu posudu koju će ispuniti, njen osnovni smisao novo ruho u koje će se zaodijenuti. To se međutim ne da ostvariti bez mislilaca koji razotkrivaju nove duhovne elemente za jednu novu osnovu po kojoj bi se dali graditi mostovi između vjere I  kulturnog svijeta što sa novim zadaćama  života grade I podižu novu kuću I novi svijet.

Pavlović zapravo ne propovijeda nikakav određeni ekskluzivni moral. On ne postavlja nikakve nove moralne dogme. On nema namjere da sili ljude kako ce oni urediti svoj život. Etika mu nije nikakvo mjerenje dobra ili zla već znanost koja ima teoretski  riješiti pitanje o najrazumnijem I u tome smislu najboljem životnom stilu. On samo utvrđuje da drugačiji život promašuje najbolji smisao, najpotpuniji cilj života, da ne postiže blaženstvo. Međutim to ne znači da čovjeka koji za ništa drugo I bolje ne zna nego da iživljava svoje siromaštvo, dakle da tog čovjeka  treba mrcvariti I zatirati. Takav oskudan život nosi I onako već sam u sebi svoju kaznu po tome što je takav kakav jest. Etika nije dakle moralna propovijed I ne može to da bude. Filozof ne pita ni za koga, kako će da živi I ne sili nikoga, niti obavezuje da se živi ovako ili onako. On samo mirno I strasno utvrđuje koji je život najbolji. I ako je dosljedan gledat će da I sam koliko mu je dosudeno takvim životom živi.

S obzirom na danasnje stanje u Hrvata I s obzirom na mnoštvo  problema jedne države koja jos uvijek ima tranzicijske tegobe nove vlasti ove Pavlovićeve napomene I naputke svakako treba imati na umu. Svakako treba imati na umu da ekonomska , kulturna i politicka emancipacija Hrvata od stoljetne zaostalosti, siromaštva , kulturne I duhovne bijede znači prije svega podizanje opće prosvjetne razine države koju treba pripremiti za jedno novo vrijeme političkog, vjerskog I duhovnog preporoda koji bi značio korak naprijed u odnosu na vremena rata I ratnog kaosa kojeg smo, evo, bili svjedoci za mnoge godine trpeći I  stoički podnoseći bahatost, grabež, nepotizam, okrutnost I tupost mnogih koji su se kitili frazom o tome kako im je Hrvatska domovina I nova država a zapravo urušavali , gazili I rušili  svetinje hrvatske prosvijećenosti I nacionalne duševnosti.
 
 
 

zlatan gavrilovic kovac