Znanstvenici su otkrili da se kod razdraganih razgovora oko mozga stvara energetski oblak, nazvan „oblak entuzijazma“, koji pomaže u mnogim moždanim aktivnostima. Razlog je to da se kod neusiljenih razgovora, na primjer uz kavu, kad je sve svedeno na istu razinu promišljanja, bez nadglasavanja, osjećamo dobro, sve dok nas kroz razgovor vodi zdrav osjećaj našeg cijelog bića, ne procjenjujući što je netko drugi mislio u sklopu onoga što je rekao.

Komunikacija je prekrasna stvar ako se održi na toj razini razumijevanja, dosljedno preispitujući misli i pretpostavke, jer svatko od nas donosi svoju prtljagu u svaku situaciju, a riječi mogu biti nejasne radi različitih stajališta. A tu su i predrasude, kao i činjenica da ne postoji apsolutna istina.

　

No, sve je uglavnom dobro dok se ne prevrši mjera, kad u dokonosti uma i vremena 　izgubimo kontrolu nad mislima i riječima, pa najbezazleniji razgovor postane mučan, a komandu, radi povrijeđenosti ili sličnog osjećaja, preuzme njegovo veličanstvo ego.

Razgovor tada krene žučnije, reda se kava za kavom, uključe se i dnevno politička događanja, koja nas tjeraju da se svrstamo za ili protiv, nadglasavamo se, lica se čak i fizički promijene, pjenimo se, a ego traži pobjedu. Žuč kaplje okolo, zaboravljaju se životni prioriteti, odlučno stajemo u službu nečije ideologije bez obzira što nam je tek površno poznata, boreći se zdušno.

Konačno se odlijepimo od stolca, iza nas ostaju narušeni odnosi, a ostatke prolivene žući po odjeći i obući razvlačimo okolo šireći zarazu, sve dok sva ne nestane, „dok se ne ohladimo“. A čiju smo bitku bili, najčešće ni ne znamo.

　

Ne usmjereni na konkretne aktivnosti i dobrobit dragih nam ljudi, kad druženje postane ubijanje vremena što bi trebalo nazvati zločinom, znamo se pjeniti i nad imaginarnim pričama o tome što će se možda dogoditi ili se moglo dogoditi ili bjesnimo da imamo pravo biti ljuti jer nam je učinjeno ovo ili ono. Takvo ponašanje je proizvod povrijeđenosti ega koji navijački uživa u neartikulaciji i kaosu, a ne mudrog promišljanja i kontrole misli i riječi, što nam je primjerenije.

I evo to je činjenica koja nas tjera na razmišljanje kako velika većina uglavnom ne promišlja što misli i govori, pa nam se nameće zaključak da živimo u svijetu kojeg kontrolira ego, a to je prijetnja svima nama.

　

Zadržati mir i spokojnost uma znači izbjeći sudbinu kolateralne žrtve u uvjetima vladavine ega. Neka nam bude strano bilo kakvo destruktivno ponašanje. Radimo svatko na sebi. Svijet će biti onakav kakav želimo, samo onda kad svatko od nas bude na toj razini. Uzalud su sva druga stremljenja i nastojanja, trenutak nekakvog boljitka, bez promjene pojedinca, sve je samo kozmetika koja nestane kod prvog umivanja. Budimo svjetlo, njegujmo ljubav i dijelimo je neštedimice. Htjeli mi to ili ne, vrijeme u kojem će čovjek biti svetinja, a ne potrošna roba, „topovsko meso“ u ostvarenju bilo čijih mizernih ciljeva, je tu pred našim nosom.

　

Ne zamarajmo se pitanjima zašto smo tu gdje jesmo, takvi kakvi jesmo. Niti ne tragajmo za eventualnim krivcima iz prošlih vremena, niti sebe okrivljujmo, jer bez obzira tražimo li krivca među drugim ljudima i okolnostima ili se sami bičujemo krivnjom, to je samo način odbacivanja odgovornosti promjene. Takvi smo kakvi smo!

"Kronično kajanje, što preporučuju svi moralisti, je nepoželjan osjećaj. Ako ste se ponašali loše, pokajte se, napravite nešto što to može promijeniti i dajte sebi zadatak da ćete se ubuduće ponašati bolje. Valjanje u blatu nije najbolji način da postanete čisti.“ Aldous Leonard Huxley

　

Najdetaljnija analiza prijeđenog puta, također, neće ništa promijeniti. Tu smo gdje jesmo! Odlučimo li krenuti, u bilo kojem pravcu, krećemo upravo iz tog mjesta sa novim planom i novim stavom, spremni uskladiti se sa mogućnostima koje život stavlja ispred nas.

Nije naravno moguće samo graciozno prijeći iz starih obrazaca ponašanja. Svi naši sustavi osjete promjenu i gotovo se sruše kako bi bili obnovljeni. Učini nam se da je svemu kraj. Promislimo, vjeruje li gusjenica da svijet završava kada počinje metamorfoza?!

Podsjetimo se povremeno, kada smo jako, jako sretni, nekako nam se čini da smo oduvijek sretni i da će zauvijek biti tako, a isto je tako i kada se osjećamo tužni ili usamljeni, ili depresivni, ili bolesni, ili uplašeni. Podsjetimo se i ne dopustimo da nama zavlada očaj.

　

Dragi ljudi, bez obzira na teškoće i konfuznost, još uvijek vjerujemo u ljude i u suštini smo optimisti. Upravo iz te činjenice nastaju sva naša traganja. Želimo rasti i uspjeti, ne isključujući druge iz tog procesa, nego dati najveći doprinos osobnom i zajedničkom rastu. No, strah je toliko veliki da nas drži prikovane u nekom „zaklonu“ iako se tu ne osjećamo nimalo dobro, jer statičnost je u suprotnosti sa našim željama i mogućnostima. Pa čak i onda kad neka poželjna a neuobičajena aktivnost nema nikakav rizik, premišljamo se tražeći „u čemu je kvaka“,　 iz straha da ne budemo prevareni.

„Nitko nas ne može prevariti niti povrijediti ako mu mi to ne dopustimo.“ „Snagu, hrabrost i povjerenje možemo dobiti iz svakog iskustva kojeg prestanemo promatrati sa strahom.“ Eleanor Roosevelt

　

Smiješimo se, jer čak i uz usiljeni osmjeh tijelo nam uzvraća dobrim osjećajem. Mršteći se šaljemo signal da nešto nije u redu i tijelo guramo u stres, a uz osmjeh tijelo proizvodi serotonin, privlačniji smo, imamo više samopouzdanja, čak pridonosimo boljem raspoloženju i drugih. Probajmo, pošaljimo osmjeh ljudima oko nas i čuvajmo se dokonosti.

　

Pozdravljam vas osmjehom.

Ana