Svakome dođe ono što mu treba, ono što mu je namijenjeno.
Postoji stotine slojeva oko našeg srca, i za svaki sloj, život donosi priliku da ga skinemo sa sebe.
Netko je možda došao ovdje samo proći kroz život, loveći prilike da što više uživa, utrpa u sebe i pod sebe, izmakne se od težih radova na samome sebi, da ostavi pokoje materijalno dobro svojoj djeci i da onda ode...
"Gdje si bio, što si radio?" ostane pitanje bez odgovora.
Ovaj bi život trebao biti filter od ljudske gluposti. A ne mjesto gdje glupost skupljamo kao najveće blago.
Da, teško je donositi odluke koje bi mogle okrenuti život naopačke. Htjeli mi ili ne, odluke i neodluke, uvijek okreću život naopačke.
Pa kad već imamo izbor, neka bude najbolji za nas.
Ako je prisutna autodestrukcija, destrukcija ili agresija, postajemo rušitelji, a ne graditelji.
Izgraditi "bijele dvore" u samome sebi, rezultirat će "bijelim dvorima" i u fizičkom smislu. Ti dvori možda ne budu dvori, a ni bijeli, ali ćemo se osjećati kao da živimo u njima.
Jer to je najbitnije: kako se osjećamo...
Dobar osjećaj donosi samo autentičan život. Sve prisile i sve laži nam donose loš osjećaj. Svaki puta kad učinimo nešto bez ljubavi prema sebi, Životu i ljudima, naš se život okrene u nepovoljnom smjeru. I tu prestajemo živjeti sebe. Počinjemo živjeti druge ili živimo ništa.
I tko bi rekao, da će tamo neki propust ili popuštanje pred laži, ostati kao zapis u našoj djeci. Upijaju sve naše i uče iz nas sve ono što smo htjeli sakriti. Jer djeca gledaju srcem.
Nauče da je gubitak sebe nešto normalno, nešto što se svakodnevno dešava.
Pa onda kasnije čine isto.
Sve se prenosi. Sve ono iz nas. Sva naša unutrašnja djela samome sebi.
Riječi bi trebale služiti za artikuliranje istine. A mi ih silujemo lažima.
A djela imaju svoj pravi učinak...
Život je život kad smo nježni, ali odlučni prema samome sebi. Život je kad odgovornost predamo kao nepovrjedivo nasljeđe svojoj djeci.

Sandra Salopek