SPAS U REINKARNIRANJU

Unutar kulture kojoj pripadamo nema puno prilika za ispravljanje grešaka. Živimo samo jedan u kojemu se nakon smrti možemo nadati još samo Sudnjem danu kada ćemo dobiti konačnu presudu. Ovakvo linearno poimanje vremena s jasno označenim početkom i krajem već dvije tisuće godina sve ispunjava strahom i ljude čini lakim plijenom svih onih koji njima žele manipulirati. Zato nije čudno što prema nedavnim istraživanjima provedenim u Americi sve veći broj stanovništva podržava ideju reinkarniranja. Kaže se kako je ljudi za njihovu cjelovitost potrebu doživjeti što više različitih iskustava i odigrati što više različitih uloga. Gledajući na taj način, sasvim je prirodno konstatirati kako ustvari živimo jedan život , no unutar različitih tijela i okolnosti. Mogli bi reći da smo poput kaleidoskopa ispunjenog tisućama različitih komadića obojenog stakla koji se spajaju u svrhu kreiranja beskonačnog niza prekrasnih oblika. Prošle i buduće živote možemo usporediti s perlama na ogrlici, od kojih je svaka perla jedinstvena, no isto tako i dio veće cjeline.

Prema teoriji reinkarniranja, mi živimo brojne živote kako bi stekli mudrost i suosjećanje unutar različitih nivoa iskustava. Čitav proces nije nimalo jednostavan i zahtijeva dugotrajno pravljenje i ispravljanje grešaka. Uloge koje odigravamo prilagođavaju se trenutnim potrebama. U jednom životu smo liječnik, nakon toga brižni roditelj, pa politički vođa i na kraju opatica. Za razliku od jednokratnog življenja, reinkarniranje nam dopušta ponavljanje krivo odigranih uloga i popravljanje krivo uspostavljenih odnosa. U središtu putovanja iz jednog života u drugi je duša koja igra ulogu promatrača čitave predstave. Ona vremenom postaje sve iskusnija i spremnija za doživljavanje finijih nivoa postojanja. Unutar početnih života postoji sklonost vezivanju uz materijalni svijet i proživljavanje dramatičnih situacija. Kako bi nešto naučili, to se mora očigledno manifestirati i pri tome u potpunosti angažirati sva naša osjetila. Kasnije, kada naša duša nauči potrebne lekcije, život nam postaje mirniji, a naglasak se s izvanjskog prenosi na naša unutrašnja stanja.

Iako je ideja reinkarniranja iz jednog života u drugi bila konstanta svih velikih civilizacija iz prošlosti, one su svaka za sebe drugačije objašnjavale način na koji se to dešava. Po nekima od njih pri inkarniranju duše nije bilo koraka unatrag, dok su druge obrnutu tezu i prihvaćale čak i povratak iz ljudskog u životinjski i biljni oblik postojanja. Osim toga, postoji bezbroj varijanti o broju godina koji protekne između dva naizmjenična života. Raspon se kreće od desetak, pa sve do nekoliko stotina godina. Neke teorije reinkarniranja odstupaju i od uobičajenog pravila o postepenom napredovanju duše kroz različita životna iskustva. Stoici u Grčkoj su smatrali kako duša stalno živi jedan te isti život. Nakon što je došla do kraja, ona se ponovno vraća na početak i prolazi sve ono što je već beskonačno mnogo puta prošla. Na tom svom putovanju duša nije u stanju mijenjati vanjske okolnosti, no zato ima priliku unutar sebe različito reagirati na ono što joj se desilo. Na taj način ona se vremenom odvaja od virtualne stvarnosti koja joj se prezentira i odlazi u više svjetove kojima i pripada.

U negativnom doživljavanju reinkarnacije najdalje su otišli gnostici. Oni su ovaj svijet doživljavali kao neku vrstu velike tamnice u kojoj su ljudi zarobljeni i iskorištavani. Reinkarniranje za njih nije bilo ništa drugo do način držanja ljudskih duša u podređenom položaju. Iz života u život inicirala se ovisnost o materijalnom svijetu i na taj način sprječavalo duše da se vrate tamo gdje uistinu pripadaju. Ipak, čak i kada se uzmu u obzir i ovakvi negativni pogledi na reinkarniranje, ostaje činjenica da su u prošlosti ljudi zbog vjerovanja u neprestano ponovno rađanje s manjim strahom doživljavali odlazak s ovog svijeta. Smrt za njih nije bila ništa ružno, štoviše ona je davala priliku kreiranja nekog ljepšeg i potpunijeg života. Kad pogledamo sve ovo što nas okružuje, možda uopće ne bi bilo loše ponovno prihvatiti takve stavove.

Igor Ognjenović