ODNOSI KAO POKAZATELJI PUTA SRCA

Odnosi su živa bića i naši životni učitelji.

Oni nam pokazuju gdje smo trenutno na Putu Srca i koliko smo udaljeni od točke mira i sebe samih.

Odnos koji s nekim gradimo nikad ne predstavlja samo odnos s drugom osobom.

On predstavlja i odnos s nama samima u datom trenutku.

Oni odnosi koji nose nemir, nerazumijevanje, emocionalnu distancu, u kojima neprestano trebamo sebe smanjivati ili prilagođavati tuđim standardima kako ne bismo s druge strane izazvali razne oblike kazni, od tretmana tišinom, ljutnje pa i napuštanja, odnosi u kojima nas se ne vidi kao dušu i ne poštuje emotivna strana našeg ljudskog oblika, u kojima nas se na bilo koji način eksploatira, čak i suptilno (netko smatra da preko nas sebi na neki način podiže vrijednost), odnosi gdje se trebamo boriti za nečiju naklonost ili razumijevanje, u kojima se neprestano izmjenjuju faze stresa s fazama mirenja, gdje nema otvorene i iskrene komunikacije ili jedna strana većinski određuje dinamiku i pravila NISU ODNOSI kakve zaslužujemo i navode nas na propitkivanje i buđenje.

Odnosi u kojima nema zrele komunikacije i svijesti s obje strane koja uključuje iskrenu brigu iz srca za dobrobit drugoga, mogu izazvati veliku količinu stresa u našem biću i posljedično brojne izazove na relaciji um, tijelo i duh.

Od neispunjavajućih se odnosa čovjek doslovno s vremenom razbolijeva.

Što smo povezaniji sa sobom i što svjesnije kročimo Putem Srca, to nam postaje jasnije koliko naša duša i tijelo vape za mirom, protokom i "pravilnom" razmjenom energije.

Što smo iznutra bliže sebi, to smo bliže skladnim odnosima s onima koji razumiju dušu drugoga. No da bi to bilo moguće, prvo trebaju razumjeti samog sebe.

Ili baren pokušati.

Cijeli Život pratim putanju svojih odnosa.

Transformacije, zatvaranje krugova i otvaranje novih.

S vremenom je sve manje izazova, gotovo da ih i nema, a sve više sklada i dubinskog razumijevanja iz srca.

Taj put nije bio lak.

Na njemu je bilo mnogo proplakanih noći, odluka od kojih se u datim trenucima kidalo tijelo, desetine napisanih, a nikad poslanih pisama i jecaja duše. U jednom periodu, kad sam za svoju dušu i duše svih onih koje ću tek dotaknuti zatvarala jedan krug, toliko mi je bilo teško da sam napisala da "si olakšam" nikad objavljeni roman: "Srce na vješalima".

Naslov sam za sebe govori kako sam se osjećala u tom trenutku.
No odluka da iskoračim tada iz tog kruga bila je do danas najteža i najbolja odluka mog Života.

Život je predivni i neponovljivi dar.

Duša je možda vjekovima čekala u redu da se spusti u ovo tijelo i prođe ovu ludu vožnju.

Za to je dobila sve potrebne alate, unutarnju mudrost i određenu količinu energije.

Trošiti svete resurse na preživljavanje u odnosima gdje nema ljubavi, razumijevanja, otvorene komunikacije, empatije i dublje svrhe, znači prosipati dar Života i iskoračiti s Puta Srca.

Da, teško je zatvoriti krug.

Teško je izdići se iznad programa boli koji je tako duboko utisnut u mnogima od nas.

Ali...kad jednom zakoračimo na Put Srca, vidjet ćemo da je to jedini put koji vrijedi slijediti.

I da ondje ne samo da nema stresa ni boli, već da nas vodi onamo kamo smo krenuli, došavši na Zemlju.

U zagrljaj sa Sobom i svojom prelijepom dušom.

A onda i sa svima i svime što je isto takvo.

Probudimo se u Ljubavi.

Hvala, Živote, podržani 💚🙏

Marina Papec