Moj je život igra bez granica

Sretnem poznanicu i odemo na piće. Uobičajena pitanja na početku, što ima kod tebe, kod mene...i tako kaže ona meni, rijetko te vidim, ali uvijek mi je s tobom lijepo pričati. Znaš slušati i uvijek ta tvoja pozitivna energija i neki tvoji savjeti zaista su dobri. I tu je krenulo. Znaš kaže mi, nisam više s onim, srela sam drugoga. Nismo se pronašli, moj posao, njegov posao, nikako se nismo mogli uskladiti i ta njegova putovanja, mislim da je i on sreo nekoga. Pitam ju, sto je s kućom koju ste zajedno stvorili? Kaže da to još nisu razriješili.
Znam da je u takvim situacijama puno teže, nego meni. Ja sam oduvijek bila svoj na svome. Pa lako se tad vratiti. Ma koliko je teško sam stvoriti svoj dom, na kraju je ipak najisplativije.
Vidim joj tugu u očima. Pitam ju što je sad. Kaže, ne javlja mi se već 15 dana. I u tom trenu napune joj se oči suzama.
Gledam ju i na trenutak se vratim u neko vrijeme prije prekida veze.
I kažem joj, draga moja iz moje perspektive reći ću ti ovo, niti jedan muškarac u niti jedna situacija u životu ne vrijedi jednog jedinog dana mog zdravlja, ne vrijedi niti jedne sekunde onog dana kada sam saznala da se moram boriti sa 5, 6 cm gada, ne vrijedi niti jedan dan bez kose i ne vrijedi niti jedne stotinke sekunde one 1 godine i 2 mjeseca liječenja. Svatko tko želi biti uz mene, bit će, a svi drugi slobodno mogu prošetati kroz moj život, Svemir je velik, pa nek biraju. Zato glavu gore Vučice.
Plakala je i smijala se. Rekla sam joj da sam sve svoje borbe završila s terapijom i da nakon toga ja više nemam nikakvih problema. Onaj tko ima nek ih rješava sam, bez mene. Ja koračam samo naprijed i ispunjavam sebi želje. I briga me za svijet. Nadam se da će osmijeh imati i kada bude sama.

Vucica
Pjesma Emina Arapović