Jednog sam jutra otišao kod kiropraktičara da bi mi otklonio ukočenost u kukovima i donjem dijelu leđa. Kad je završio s radom, na polasku sam se sagnuo da zavežem tenisice, i leđa mi se ukočiše. On je onda još nešto uradio i uvjerio me da je sada sve u redu. Odvezao sam se do kuće, i kad sam izašao iz auta jedva sam mogao hodati. Kad sam ušao u kuću svaki korak je pratio jaka bol. Moja djevojka je pozvala kiropraktičara koji se zabrinuo i predložio neke vježbe koje sam jedva mogao samo probati. On je bio slobodan za razgovor tek kasnije navečer.
Nije preuzeo nikakvu odgovornost za ono što se desilo. Dok sam nepokretan ležao na leđima, Um je počeo  strahovati da je došlo to nekog trajnog oštećenja i da nikad više neću moći hodati. Misli o polomljenim diskovima sijevnuli su mi kroz um. Nagrnule su ljutite i optužujuće misli. Odmah sam uočio što se događa i počeo raditi na nevezivanju za misli. Međutim, nije im se bilo lako oduprijeti i vraćale se kad god bih ostavio i najmanje prostora.

Često je vrlo teško oduprijeti se ljutitim mislima. Međutim, bio sam vrlo svjestan i patnje koju sam sebi izazivao time što sam se njima bavio. Osim toga, znao sam da je to iskustvo, kao i sva ostala, došlo da bi mi poslužilo postati manje vezan, u ovom slučaju za sposobnost  hodanja. Međutim, bilo mi je teško dugo gledati na stvari iz tog ugla. Mogao sam na kratko biti nevezan, a onda bi se ljutite misli opet ušuljale.
Da bih se oslobodio sudova koji su raspirivali ljutnju, morao sam otkriti kako kiropraktičar odražava mene. Kada sam počeo  promatrati situaciju iz tog ugla, odgovor je bio očigledan. Prije nekoliko godina jedan klijent me je optužio da sam nešto pogrešio i, kao ni kiropraktičar, ni ja nisam priznao da sam napravio grešku plašeći se da bi me mogao tužiti. Kada sam vidio što je uzrok moje ljutnje, Srce mi se otvorilo za onog ‘mene’ koji je pogrešio a nije priznao grešku. Istovremeno se duša otvorila i za moje ogledalo – kiropraktičara. Za taj proces uklanjanja vezanosti kako bi se duh mogao otvoriti trebalo je oko pet sati. Bilo je pravo olakšanje osloboditi se misli koje su zatvarale taj protok srca.
Sljedećeg dana kad je kiropraktičar došao pregledati, bio sam potpuno predan i otvoren bez blokirajućih misli. Vidio sam da se boji da me je povrijedio i da ću ga možda tužiti. Nekako sam uspio stati na noge i zagrlio ga, razuvjeravajući ga da se nema čega bojati. Oporavio sam se nakon tri tjedna i nije bilo trajnog oštećenja.
Druga vrsta vezanosti za ljutnju je poricanje, izbjegavanje ili potiskivanje. Ako je to vaša, moguće je da uopće niste svjesni svoje ljutnje, zato počnite vježbati s onim čega ste svjesni, a to može biti depresija, blokirana osjećanja, ili nedostatak živosti.
Vježbanje nevezanosti s onim što je sada prisutno može izvući ljutnju na površinu, jer nevezanost može poništiti potiskivanje ljutnje. Kada se ljutnja podigne, dozvolite joj da bude prisutna u Svesti a da je pri tom ne osuđujete ili odbacujete. Usredsredite se na bezuvjetno prihvaćanje ljutnje tako što ćete dozvoliti da ljutnja bude prisutna u Svijesti a da je ne izbjegavate ni umanjujete. Da biste naučili se otvoriti Srce prema ljutnji, potrebno je  vježbati nevezivanje za misli koje su potkrijepile odbojnost koju osjećate prema njoj. Za to je potrebno otkriti misli koje ste koristili za potiskivanje ljutnju. Među njima su, “Ljutnja je loša”, “Duhovni ljudi se ne ljute”, “Ljutnja je opasna”, ili “Neće me voljeti ako se ljutim”. Kada utvrdite kojim mislima ste potiskivali ljutnju, vježbajte nevezivanje za njih.

Malo je vjerojatno da ćete se poistovjećivati s ljutnjom ako ste je izbjegavali ili potiskivali, ali i to se može desiti. Zato ako ste je poricali ili izbjegavali, priznajte da ljutnja postoji ali ostanite nepoistovijećeni svjedok same ljutnje.