Počeo sam duboko razlučivati odakle seže lažna osobnost,  kako bi se lakše prestao poistovjećivati s privid  osobnošću koja skriva našu Pravu Prirodu. Bit je stvarno shvatiti kako smo naučili  poistovjećivati se s njom i zašto smo toliko vezani za nju. To je jedini način  i naučiti kako se osloboditi tog neistinitog identiteta i otkriti

Ljubav koja smo oduvijek bili i uvijek ćemo biti.
Prije nego što se “Ja” poistovjeti s fizičkim tijelom, ono jeste Jedan ili Bog. Privid lažne osobnosti nastaje kada se to “Ja” poistovjeti s tijelom, djelujući time ono što je Jedno u privid odvojene osobnost, i koju nazivamo “ja” i svega ostalog što smatramo da “nije ja”. Svjesnost o tome tko smo gubimo onog trenutka kada se poistovjetimo s fizičkim tijelom i lažnom osobnošću. Svi počinjemo već uhvaćeni u zamku tog privida. “Sva bića od samog rođenja … uhvaćena su u prividu putem varke koju stvaraju parovi suprotnosti koji nastaju iz želje i otpora   

Privid da smo zasebna osobnost odvojena od Jednoga naziva se “dualnost”. Dualnost je suština izvanjskog Svijeta.

Kad bismo prestali  sa poistovjećivanjem s lažnim ja („ja“), privid dualnosti nestao bi poput fatamorgane, što on i jeste, i ukazala bi se naša Prava Ppriroda, koja je Ljubav. “Stanje nedualnosti sadržano je jedino u Principu Ljubavi.

Privid da smo lažna osobnost najvjerojatnije u sebi nosimo od rođenja, ali ako to i nije tako, uskoro počinjemo  vjerovati da smo odvojene osobnosti, jer se roditelji tako prema nama odnose. (Riječ “roditelji” ovdje obuhvaća sve s kojima dijete ima više dodira, kao što su svi koji odgajaju dijete, braća i sestre, ostali rođaci i prijatelji).

Naše roditelje su učili da mi nismo Jedno i da je misliti tako besmisleno, ako ne i svetogrdno. Kako nam roditelji nisu znali tko su, nisu mogli shvatiti ni tko smo mi.

Roditelji su nas, često iz najboljih namjera, učili da vjerujemo u ono u što su i sami vjerovali. Veći dio toga nisu nas učili direktno, već je to bilo sadržano u načinu na koji su se prema nama odnosili. Njihova podsvjesna pretpostavka da smo odvojene osobnosti, a ne Bog prolazila je neprimijećeno i nije dovođena u pitanje. To uvjerenje potvrđivao je i pojačavao čitav Svijet. Kada smo se poistovjetili s tim da smo odvojena osobnost, Svijet je počeo izgledati  kao da se sastoji od različitih, pojedinačnih stvari, kao što su mama, hrana, stolica, mačka i drugo. Roditelji su imenovali i objašnjavali te vidljive oblike, učeći nas da vidimo i razumijemo Svijet kao što su ga oni razumijevali. Naučili su nas da je privid mnoštva stvarnost, i to jedina stvarnost, a ne samo vrsta drame, koja nije nimalo stvarnija od filma na kino platnu. Tako je okolina u kojoj smo rođeni poricala našu Pravu Prirodu (Duša – Bog), a pošto su oni koji su to činili bili nesvjesni svoje Prave Prirode, nisu mogli ničim doprijeti našem buđenju.

Naša najdublja potreba jeste da volimo i budemo voljeni. To je odraz Jednog, koji se odvojio od Sebe da bi mogao voljeti Sebe. Ako kao djeca nismo bili voljeni, to nas je jako boljelo. Čim smo iskusili bol nevoljenosti, postali smo izuzetno osjetljivi na svako neodobravanje i odsustvo ljubavi u ljudima koji su nas okruživali, i činili smo što god smo mogli da to zaustavimo. Uzdali smo se u prešutno obećanje da će nas roditelji, ako budemo onakvi kakve nas oni žele, prihvatiti i voljeti. Ono što smo doživljavali bila je uslovna ljubav. Uslovna ljubav kaže, “Voljet ću te samo ako budeš onakav kakav ja hoću i radiš ono što ja želim”. Ona dijeli Jedno na ono što je lako voljeti i ono što je teško ili nemoguće voljeti, na dobro i loše, poželjno i nepoželjno, uvodeći sve ostale dualističke razlike, koje nas odvajaju od Ljubavi.

Uslovna ljubav je zaštitni znak lažnog ja.