Znao sam da nisam ono što sam oduvijek vjerovao da jesam. Nisam bio moje tijelo, moj Um, moja ličnost, niti bilo koja od uloga koje sam igrao, kao što su monasi, muž, otac, doktor, i tako dalje. Sve što sam vjerovao da jesam, nisam bio. Nisam znao tko sam, ali sam znao da nikada nisam bio ono što sam mislio da jesam. Živio sam u zabludi. Znao sam da je jedino stvarno Transcendentna Svjesnost koja je čisto Suosjećanje i Ljubav, a to je samo drugi način za reći da samo Bog Jeste. Sve ostalo je dio privida.
Za naše racionalne umove to je besmislica. Izgleda očigledno da smo ti, ja i Svijet stvarni, a Bog da je nestvaran. Pa ipak, iz transcendentnog ugla upravo je obrnuto. Zbog privida nam izgleda da smo odvojena bića, a u stvari svi smo Jedno. Spoznati tu Istinu i naučiti živjeti u njoj jedino je što je važno. Sve ostalo je nevažno i nebitno. Toliko svi ponavljaju „znam“, „znam“, a još uvijek ne razumiju da znati je samo onda kad to jesi, činiš, to što znaš, a ne klimanje i riječ Znam. To je jedna od najvećih zabluda, um mehaničkog sadržaja.
Nije bilo sumnje da je Znanje koje sam primio bilo potpuno istinito. Nije došlo malo po malo, već u jednom bljesku. Bilo je trenutno i potpuno, i nije mu trebala potvrda. Važno je napomenuti da sam bio spreman za taj bljesak, to je vrlo bitno razumjeti.. Istina koja nadilazi privid uvijek je jednostavna, očita i neporecivo i apsolutno istinita. Po prvi put sam zaista shvatio Duhovna štiva koja sam pročitao. Probudio sam se, nesvjestan da sam do tada spavao.
To što sam shvatio da nisam ni tijelo ni Um i da je jedino Bez-uslovna Ljubav stvarna ostavilo je na mene dubok trag. Morao sam naučiti kako živjeti u jednom Svijetu za koji sam sada znao da je privid. Modeli i koncepti stvarnosti koje sam s tako puno truda usvojio više nisu važili. Znao sam da nisam ono što sam po svom ranijem shvaćanju smatrao da jesam, ali nisam imao jasan osjećaj ko sam. Moj Ego je uznemiravala ta neodređenost i bio je nestrpljiv da opet definira neko “ja”, Kad bih krenuo za ego mišlju izgubio bih se u fantaziranju o tome kako će se moj odnos s obitelji, curom, prijateljima (vanjskim svijetom) izmijeniti i da li ću moći nastaviti raditi dalje svoju struku.
Sadašnjost bi se izgubila u zamišljenoj budućnosti i moju Svjesnost bi opet obavio privid. Mašta je najveća droga i privid koja održava spavanje. Vidio sam kako Ego može brzo i neprimjetno da me povuče iz mjesta Jedinstva. Na sreću, pronašao sam način da izađem na kraj sa Umom-egom, koji me je odvajao od sadašnjosti: Nemoguće je ostati u glavi i istovremeno se vrtjeti u krug, i zato kad bih se vrtio u krug, Vječna Sadašnjost bi se vratila.