"Sirotinje je uvijek bilo i bit će, zbog siromaha sunce sija", tako kaže stara narodna mudrost.

U iščekivanju nove najavljene oluje i promišljanju jedne druge mudrosti "sve se vraća, sve se plaća" pokušavam dokučiti koliko su ove biblijske kataklizme posljedica potrošačkog i smetlarskog mentaliteta, a koliko se netko tamo nama nepoznat pokušava igrati Boga i što je skrivila moja generacija u tom lančanom urušavanju.

Moja generacija je dugo štedjela u svemu, nismo bacali, mi smo reciklirali prije nego je izmišljena riječ recikliranje. Pohali smo stari, jedva još jestivi kruh, radili poparu ili sirotinjski kolač od prepečenca ili smo jednostavno napravili krušne mrvice.

Sjećam se da sam od svoje široke ljetne trudničke suknje nakon poroda sašila presvlake za jastučiće na grubim stolcima, a kum me zafrkavao svaki put kada bi sjedao na njih; "ovo mi je nešto poznaro, osjećam se kao da domaćici sjedam u krilo". Sjećam se i kada se on ženio, on i kuma su nas došli moliti za uzvratno kumstvo, naravno, bili smo počašćeni, ali i u vrlo neugodnoj situaciji, bez novaca, bez posla i sa malim djetetom. Nagurali smo u ogromnu kartonsku kutiju stare novine, u sredinu složili jednu drvenu kuhaču, kućne šlape, kuhinjsku krpu i kuharsku pregaču, kao simbole "papučarskog" života i "Travničku kroniku" Ive Andrića, jer je kum netom nakon vjenčanja morao u vojsku i to baš u Travnik. Dodali smo i bocu rakije da sve to zalijemo, a ni ne sjećam se od koga smo je dobili.

Bili smo tako mladi, naivni i veseli i ništa nije omelo taj trenutak veselja.

Danas se mladencima poklanjaju kuće, stanovi, putovanja u Dubai i druga egzotična mjesta i što više dobivaju, srca su im praznija.

Ali svijet je već išao putem propasti, od sintetičkih vlakana, plastičnog suđa, linoleuma, sintetičke odjeće, podvale sa preskupom flaširanom vodom, plastičnih vrećica rasla su samo brda nerazgradivog smeća. Zeleni i eko pokreti su bili smiješni u obijesnom i rasipnom svijetu bacanja svega i svačega.

Možda nismo bili dovoljno glasni, nismo bili dovoljno uporni i dosljedni, možda je to grijeh moje generacije.

Iz hipnotičkog sna o obilju i progresu se je izgleda nemoguće probuditi, o, njega prekidaju samo razaranja, glad, bolest i smrt.

Kada stvari krenu nizbrdo, preispitujemo sve i svakoga i manipulativne religije, politike, znanstvenike, baš sve.

Nekako mislim da ne postoje zle religije, ali mnogi religiozni ljudi rade zlo, kao što ne postoji zla znanost, ali mnogi znanstvenici će zloupotrijebiti znanost samo da dokažu da mogu neke stvari činiti, a još utopistički sanjam da će se jednoga dana pojaviti dobar, sposoban i pošten političar/ka. 

Možda će današnja djeca znati kako napraviti krušne mrvice, naći će upute na google-u, ako im zatrebaju i ako stignu od zaokupljenosti igračkama novih tehnologija.