JUTRA NAŠE DUŠE

 

            Šifra: under 1404

 

Irena Skopljak Barić, Skupljači meda u Nepalu, pobjednica književnoga natječaja Josip Eugen Šeta, Hrvatskoga književnoga društva Rijeka za 2013. godinu.

 

Putopisna poezija, leluja pravcima, ali ipak mi kružimo - ukrug  krug, mjestima kojima vrišti Irena Skopljak Barić. Skupljači meda u Nepalu pozivaju na pozornost. Tko su ti ljudi, tko je ta osoba koja zna kako je Otkad smo osvojili Sibir i samouvjereno pita za priču: Ako napišem pjesmu. Izazov naslova nedvosmislena izravnost, poziv. Jutrima dok pjeva, pjesnikinja ne ostavlja prostor „za jednom“ – „za nekada“.

Naslovi - putokazi koji vode izvorištu nadahnuća i odluke - opisani trenutak skrivenim znanjem pronicljive intelektualke, građenog, spojenog, sublimiranog, života stvarnog, centrifugom života oblikovanog, na individualnoj razini kreiranog pjesničkog izraza, osobnosti koja je dio svijeta pjesništva iako tek u njega zakoračila, ali i, „onaj“ jedino mogući u prepoznavanju i izrazu s naslovom i analitičkim nastojanjem prema: Jedem slova koja pišeš.

Oni citiraju jer misle da bi moralo biti da oni citiraju pjesnike – da ih zbune – jer oni ništa ne znaju o slovima „ po našim francuskim prozorima“.

Poetski putopis traži zgradu u kojoj je ime koji šalju slike i s kojima: Google nije išao u razred; traži ime, konkretno ime, ono koje tražimo, poezijom putujući - tražeći: Neuništivu stvar. Slučajevi, osluškuju tišinu kada su se: Odlučili za sporedni put. Volvo, ofucan s komentarom i osmjehom u kojem je duša tražila uporište – neuništivu stvar, moleći svjetla da ne razbije prozore. Metaforičnost izraza, u kojem „njoj nije bilo važno“, nešto što je rekla dok je pratila reklame – postaje svoga putovanja – točke analitičkoga duha koji je postavio trenutak spoznaje: Otkad smo osvojili Sibir, nakon lelujanja pravcima.

... Sibir, Francuska, Švedska, Australija, Kina, Nepal, Mekong, Tungusk, Amerika, Bosna, Istanbul, Turska, Nizozemska ...

Poetski putopisi duše, svemirske putanje, namjerno razbijene u pjesmu, snažnog proznog izraza, izravnog nastojanja ustihovljenja proze, čiste prozne rečenice, kada sintaksa postaje najmoćniji element stilistike, u uvjerenju da će pjesme brže premostiti dušu do duše, jer prozi je potreban prostor i strpljenje, a stihovi koračaju brže i, zaustave se na prepoznatim postajama. Neobične trenutke asocijativno povezuje. U njoj su se suprotstavile dvije prirode ona sklona naraciji i ona bez tradicionalne rime.

Slobodu duše uslobodio stih koji putopisno luta do same sebe. Putopisne postaje pjesnička su imena na svemirskim postajama pjesničkih lutanja. Irenina Mliječna staza započela je. Jutra naše duše ponekad... započnu s jutrima pjesnikinje, svjesne da smo tu: nekako okrutno / nazireš / posvuda / moja jutra dok pjevam / nagonski / Jutra dok pjevam...

           

            P. S.

           

(Šifra: under 1404).

 

 

 

 

 

Nikola Šimić Tonin / Žaklina Glibo