Obzirom da se o Indiji govori kao o zemlji Sanathanadharme - vječne ispravnosti, vječne istine i srcu svijeta, dosljedno je misliti da su korijeni Aryana u Indiji. Zemlja je podarila mnoga prihvaćena božanstva u ljudskoj povjesti. Hinduizam i budizam rođeni su na potkontinentu kao i religija Sikha i Jaina. Prema indijskoj legendi smatra se da je Isus proveo “izgubljene godine” u Indiji.
Dapače, Indijske doline i vrhovi oduvijek su imale posebnog razumijevanja i tolerancije za tražitelje istine. Univerzum je tijelo Gospodovo. U tom tijelu svijest o jedinstvu je Bharata, eka-bhava..Ovo je razlog zašto se mudraci, sveci,božanske osobe i inkarnacije Boga pojavljuju ovdje i obznanjuju svoju poruku čovječanstvu iz ove zemlje.

Ideal kojeg Indija pokušava ostvariti uvodi njene najbolje ljude u izolaciju kontemplativnog života, a riznice koje je ostvarila za čovječanstvo prodirući u zagonetku stvarnosti, poprilično su štetile njenom materijalnom uspjehu. I pak, bilo je to također neviđeno postignuće - to je bio vrhunski pokazatelj one ljudske aspiracije koja ne poznaje granica, i čija tema nije ništa manje doli postizanje Beskonačnog.

Nije točno da je Indija pokušavala ignorirati različitu vrijednost različitih stvari, jer zna kako bi to život učinilo
nemogućim. Osjećaj ljudske superiornosti na ljestvici
stvaranja nije izbrisan iz uma. Ali ona je imala vlastitu ideju o tome u čemu je odista ova nadmoć. Ne u snazi posjedovanja, već u snazi sjedinjenja. Stoga Indija odabire
ona mjesta hodočašća gdje je u prirodi neka posebna
veličina ili ljepota, kako bi um mogao izići iz vlastitog svijeta sitničave nužnosti i dočarati si istinski položaj u beskonačnom. Ovo je razlog zbog kojeg su se u Indiji neki
ljudi odrekli jedenja životinja, izgradivši stav sveopćeg
suosjećanja prema životu, što je jedinstven događaj u
povijesti čovječanstva.
 
Indija zna da si, kada se fizičkim i mentalnim  preprekama surovo odijelimo od neiscrpnog života prirode; kada smo samo čovjek, a ne čovjek-u-svemiru, stvaramo nerazmrsive probleme, te onemogućivši načine njihovog rješavanja, iskušavamo sve vrste umjetnih metoda, pri čemu svaka donosi vlastitu ljetinu beskonačnih teškoća. Kada čovjek napusti mjesto spokoja u sveukupnosti prirode, on kroči jedino po užetu socijalnosti, što znači ili ples ili pad, pa mora krajnje napregnuti živce i mišiće kako bi održavao ravnotežu pri svakom koraku. Potom, u razdobljima klonulosti, eksplodira suprotstavivši se Providnosti; osjećajući tajni ponos i zadovoljstvo pri pomisli da je nečasno poražen od čitavog niza stvari.
Ali, ovo ne može vječno trajati.
Čovjek mora shvatiti sveukupnost vlastitog postojanja, svoje mjesto u beskonačnosti; mora razumjeti da, koliko god se žestoko upirao, nikada ne može stvoriti med unutar ćelija svoje košnice; jer se životna hrana nalazi izvan njenih zidina.
Mora uvidjeti da se - kada se odvoji od vitalizirajućeg i
odabire'^pročišćavajućeg dodira beskonačnog, i ovisi samo o sebi što se tiče opstanka i zdravlja - dovodi do ludila, cijepa samog sebe na komadiće i proždire vlastito meso. Odvojen od cjeline kao pozadine, njegovo siromaštvo gubi svoju  veliku kvalitetu, to jest jednostavnost, te on biva zaprljan i posramljen. Njegovo bogatstvo prestaje biti velikodušno, krajnje neumjereno narastavši. Apetiti koje ima više ne služe njegovom životu, prevladavši granice vlastite svrhe. Nestaju u sebi, bacivši svoj život u vatru i guslajući pod sablasnim svjetlom požara. U našem samoizražavanju pokušavamo izbjeći, a ne privući određene stvari; u umjetnosti težimo originalnosti i gubimo osjećaj za istinu, drevnu, a ipak uvijek svježu; u književnosti sasvim propuštamo sagledati čovjeka, jednostavnog, a ipak tako velikog, već on izgleda nekakav psihološki problem ili utjelovljenje strasti - intenzivne, jer je abnormalna i odražava neprirodno, užasavajuće empatično svjetlo.

Kada je čovjekova svijest ograničena na neposredno ljudsko ja, dublje korijenje njegove prirode ne pronalazi svoje trajno tlo, njegova je duša vječno na rubu izgladnjivanja, a mjesta prepuna zdrave snage su zamijenjena stimulacijama. Takav čovjek s vremenom gubi unutrašnju perspektivu, i mjeri vlastitu veličinu volumenom, a ne živom vezom sa beskonačnim; prosuđuje svoje postupke kretanjem, a ne kroz odaziv savršenstva odgovora u zvjezdanim nebesima, u za vječnost lebdećem ritmičkom plesu stvaranja. 
 Prva invazija na Indiju ima svoju paralelu u osvajanju
Amerike od strane europskih doseljenika. Oni su se
također suprotstavljali prvobitnim šumama i bili u
žestokom sukobu sa domorodačkim rasama. Ali ova 
borba među ljudima, te između čovjeka i prirode trajala je
do samog kraja; nikada se nisu usuglasili. U Indiji su
šume, koje su nastanjivali barbari, postale boravište
mudraca. Međutim, u Americi ove velike žive katedrale
prirode čovjeku nemaju dublje značenje. Donijele su mu
bogatstvo i moć, ponekad ponudivši užitak u ljepoti,
inspirirajući usamljenog pjesnika. Nikada nisu dosegle
svetu povezanost sa srcima ljudi u smislu nekog velikog
duhovnog pomirenja, time postavši mjesto susreta duše
čovjeka sa dušom svijeta. 

Bharat (Indija) je istinu o Bogu prenosio ostatku svijeta. Kultura Bharata uistinu je velika. No nažalost, samo nekolicina ljudi shvaca tu cinjenicu. Ta kultura je božanska, čista i uvijek nova, a i danas tu kulturu negiraju materijlno i u neznanju opredjeljeni umovi.