GOVOR POSTAJA DUŠE OKOM FOTOGRAFSKOG OBJEKTIVA

 

Sorić, Senko, Umorne ruke, Monografija, Gradska Knjižnica Zadar, Zadar 2013.

 

 

Ukoričena, udomljena u jednu knjigu, sva ta izvorišta iscrpna umjetničko-fotografskoga i istraživačkoga rada, Senka Sorića, Preka i prečkih žena, prečke starine, stoljetnih navika tradicijskog života. S toliko se duše ulio u Preko prodirući u samu čahuricu mentaliteta govori slikama: Ovo je moje djetinjstvo, ovo sam doživio ja.

Fotografskim aparatom, manirom vrsna znalca, ulazi   srcem duboko i svestrano, reducirano na najrječitiju slikovnu riječ. Lako je zaustaviti vrijeme jednim klikom okidača fotografskog aparata ali zaustaviti dah gledatelja slikom? To nije samo monografija to je spomenik vremenu, autoru. Ona nije katalog tema koje je smatrao bitnim  za urezivanje neizbrisivoga  traga. Fotografski aparat postao je opće čovječansko dobro. Neprebrojivi zbroj fotografiranoga matematički je neizreciv. Kultura fotografiranja je najraširenija potreba suvremenoga čovjeka, suptilne ljudske osobnosti. Pronicljivost odabira, ta granica koja odvaja umjetničko u namjeri autora visoko je podigla vrijednosnu ljestvicu. Ukupnost fotografija povezana u monografiju svim svojim sadržajima u konačnici je jedna jasna i cjelovita fotografija. Biografija smisla autorova života govori postajama duše koje je uhvatilo oko fotografskog objektiva.

Fotografija zuri natrag u autora analitički postavljajući pitanja, izravnom, prodornom i jasnom riječju otočana, svojevrsnim umjetničko-fotografskim kronikama: Pristupom iznutra. O molitvi. O potrebi. O težačkome kruhu s deset i više kora. O umornim rukama. Žuljevima. O otoku. O moru. O ribarskim alatima.

Fotografija zuri u promatrača, postavlja pitanja prošlosti: O preškoj ženi. Preškoj ženi supruzi. Preškoj ženi majci. Preškoj ženi težakinji i hraniteljici obitelji. Pjeva. Pleše. Šuti. Govori njezino lice, govore njezine ruke i onda riječi ispod jedne fotografije: Umorne ruke! Nisam dvojio ni  trena: Umorne ruke.

Na sebi svojstven način, jasnim isječcima iz života, umjetničkim izrazom u mediju fotografije, Senko Sorić dokumentira lik preških žena iskazujući im poštovanje, on ostaje vjeran do kraja: Otočke žene koliko god one bile tu unutra, u seocetu, one zapravo meni otvaraju vidike, a to su otoci, to je Jadran, to je Mediteran i mislim da bismo svi morali govoriti o Mediteranu i onda bismo bili puno bogatiji i ljepši.

Senko Sorić se bavi fotografijom od 1961. godine i dosad je izlagao u Čakovcu, Kalima, Pečuhu, Preku, Zadru i Zagrebu. Autor je knjige Miz život, koja je 1999. nagrađena srebrnom poveljom Matice hrvatske, a dobitnik je i godišnje nagrade Zadarske županije 2003. godine. Posebnik posebnih refleksa, onog nečeg, onog oka, dolazi iz nadarenih zadarskih generacija umjetničkih fotografa donoseći iz života, iz realnosti u život umjetničkoga djela, u život umjetničke fotografije. Znakovit je i naslov jedne od njegovih izložbi - Otočka mati, u zrcalu plahosti i ljepote.

Svoj osvrt ostavio bih otvorenim jer iskreno i istinsko djelo autora, otvoreno je. Zatvara ga svaki čitatelj za sebe. Za sve druge istražitelje Senkovoga rada i stvaralaštva kojih će, a tu ne ostavljam ni najmanji znak upita, zasigurno biti i kojima je neupitno pouzdan izvor na koji će se s punim poštovanjem i povjerenjem moći pozivati.

Riječ urednika o monografiji najbliža je stihovima Senkove pjesme Volin viti (Volim vidjeti), iz knjige Miz život (Niz život), str. 17., koja je također u ovoj knjizi. Kada se stožerna riječ nadopuni u zamisli s naputkom: pamtim, zapamtimo - pamtim fotografijom i nastavimo pamtim stihovima pratimo liniju života - Život umjetnika Senka Sorića:

... Volin viti lavandieru na vrulji

I bjelinu lancunov kolo njie! ...

Umorne ruke neumorno dokumentiraju, svjedoče, o vremenu svom i vremenima ostavljenim u tragovima vremenu našem. Senko Sorić, svim fotografijama monografije nudi prostor za našu fotografiju, ukupnost svih doživljenih zapamćenih detalja koji nam ostaju kao autentična individualna zapamćenja prepoznate vrijednosti.

 

Nikola Šimić Tonin