DVA OPREČNA SVIJETA

Počašćena sam mnogim ljudima oko sebe. Zaista se osjećam blagoslovljenom što mi je Život dozvolio blizinu posebnih ljudi. To su borci, jaki unutar sebe, a istovremeno i nježni. Ono što me oduševljava kod njih je sposobnost vidjeti, osjetiti, proživjeti Život i njegove situacije, a iz svega toga izlaze još cjelovitiji i mudriji. To su borci, mislioci i proživljavaju svoje emocije na životno strastan način.

Stvar je u tome što to mogu sada prepoznati. Vjerojatno to nisam prije primjećivala, jer sam bila apsolutno mrtva za mnogo toga.
S druge strane dolazim u dodir i s "izgubljenim dušama". Kroz cijeli svoj život sam imala susrete s "mrtvacima". Ljudi uskog gledanja na život, male sfere razmišljanja i osjećanja, a u toj sferi su prisutni samo oni. Gledano dublje, u toj sferi čak i nisu oni sami sebi prisutni, već samo ideja da bi morali biti.

Izgubljene duše...

Dva oprečna svijeta.

Promatram one prve, koji idu kroz život i ubiru spoznaje, ispunjeni su i nesebično pokazuju svoje načine duševnog napretka, a jedina namjera im je da to pokažu, jer se smatraju dužnima to pokazati, bez primisli o bilo kakvim sljedbenicima i podanicima.
Promatram i onaj oprečni svijet izgubljenih, agresivnih na mnoge načine...

Izgubljeni ne vide i ne čuju one prve Životne ljude. Ne shvaćaju ih i tvrdoglavo vrte svoj mali "film" unedogled.

Ovaj je svijet toliko raznolik i bogat. Začuđujuće je što Izgubljeni ne vide, ne čuju i ne prepoznaju Životne.

Oni su slijepi i gluhi na Život.

Slijepi i gluhi za promjene koje će im donijeti dobrobiti.
Servirano im je na pladnju sve što trebaju i samo trebaju zagrabiti rukom (svojim umom, srcem i dušom).

Moja bi metafizika rekla da im još nije došlo vrijeme da uberu mogućnosti za sretniji i bolji život.

Isto tako, metafizika kaže da je sve proces. I ništa nije lako.

A Izgubljeni vole instant promjene, u koje su uložili vrlo malo. Skoro ništa. Izgubljeni se nadaju preokretima u životu, a da u njih nisu uložili sebe.

Teško je kad je čovjek u sferi u kojoj im je sve nezadovoljavajuće. Dobro je kad je svjestan toga. I dobro je kad je spreman činiti korak po korak da proširi tu usku sferu i obogati je. Korak po korak. I to traje...

Traje cijeli život.

Teško da je ikada gotovo. Možemo odlučiti da je gotovo. Ali takva odluka donosi početak umiranja.

Jedino što možemo jest uzeti predah. Sve ide u valovima...

Ali odluka da "je to to!", što je čvršća to je više slična smrti duše.
Jer Život se svodi na čekanje...

Pitam se, čekanje koga i čega? Izgubljeni čekaju da se nešto dogodi izvana. Nešto spektakularno. Pojava osobe koja će ih spasiti ili pojava velikog dobitka na lotu.

Izgubljeni ne znaju i ne žele preuzeti odgovornost da se revolucija mora dogoditi u njima. Samo u njima.

Apsurd je što im je servirano znanje o svemu, a oni ga uopće ne vide.
Zanimljivo je da se čak Izgubljenima dogode te spektakularne promjene, da ih prodrmaju. Vrlo često su to impulsi, nakon čega bi trebalo iskoračiti iz uske sfere svog postojanja. Isto tako, takve osobe često nikada ne zakorače, ostaju u toj sferi i sve im se uruši, kao kula od pijeska.

A Životni ljudi koračaju. Spremni su primiti Znanje u svoj um, srce i dušu. Oni znaju da je ispred njih nepregledno more Znanja. I znaju koliko malo znaju... Zaista su nepregledni, beskonačni...

Dva oprečna svijeta su ispred mene. Mogu osjetiti mentalni i emocionalni sklop obaju svjetova.

Ne brinem čemu pripadam.

Samo zahvaljujem što imam uvid u oba svijeta.

I nadam se da imam mogućnost biti u kojem god poželim.

Sandra Rubić