ČOVJEK, MARA I SAMOĆA

Jedan čovjek nije volio Samoću. Kad bi ga god posjetila Samoća, on bi je otjerao ružnim i pogrdnim riječima. Samoća bi mirno odlazila, a onda bi se opet vraćala, da provjeri je li dobrodošla.
Čovjek je uvijek bio okružen ljudima. Ako bi slučajno ostao sam, brzo bi zvao susjeda na kavu ili bi se spremio u trgovinu.
Često bi u trgovini ostao dugo i razgovarao s ljudima.
Ponekad je bio i dosadan i zamoran ljudima, jer su pozvali Samoću na druženje i razgovor, a ona dolazi samo kad si sam.
Jednog se dana čovjek odlučio vjenčati. U njegovom gradu i u okolici nije bilo ni jedne slobodne djevojke, koja se njemu sviđala.
Kako mu je Samoća sve češće dolazila i sjedala za njegov stol, odlučio se oženiti za Maru. Mara je bila sitna, boležljiva djevojka i stalno je šutjela. Sanjarila je o tome da se uda, ali takvu boležljivu i šutljivu je nitko nije želio oženiti.
"Neka Mara bude tu pa mi neće moći doći Samoća"- razmišljao je čovjek.
Njihova je svadba trajala tri dana. Dolazila je čovjekova obitelj i svojta, prijatelji i susjedi, tamburaši i razni bendovi iz garaža.
Mara je cijelo vrijeme šutjela i smiješila se, ponekad bi zaspala za stolom, a često je otišla i prileći.
Čovjek je zadržavao svoje goste, koliko je god mogao, ali oni bi ipak odlazili svojim kućama.
Nakon tri dana, čovjekova je kuća utihnula. Unaokolo je ostalo tanjura, čaša i hrane, prljavih stolova i svakojakog smeća. U kutu njihove sobe su stajali pokloni, kojima su ljudi darivali mladence.
Mara je pomalo čistila i spremala pa bi opet otišla prileći. Šutjela je cijelo vrijeme i nije razgovarala sa svojim novopečenim mužem.
Čovjek je isto pospremao kuću i nije primijetio kako mu se po kući šeće Samoća.
Dani su prolazili, Mara je i dalje šutjela, a čovjek se nije mogao oteti osjećaju da mu i dalje dolazi Samoća i boravi u njegovoj kući.
Šutjela je Mara, šutio je i on. U prvim je danima i pričao, a Mara ga je slušala, kimala glavom i šutjela. Nakon nekog vremena, čovjek više i nije imao što za reći.
Zašutjeli su oboje.
●❤️●❤️●
Godine su prolazile, a čovjek nije primjećivao kako mu sve češće Samoća sjedi za stolom. Mara je i dalje šutjela.
Jednog se dana čovjek vratio s posla i čuo vrlo živ razgovor iz svoje kuhinje.
Kad je ušao u kuhinju, zatekao je Maru i Samoću kako živo razgovaraju i smiju se.
Ostao je zaprepašten.
Obje su ga lijepo pozdravile i ponudile da sjedne s njima za stol.
Nije znao što bi rekao pa je samo slušao njihov razgovor.
Samoća je bila smirena i inteligentna dama, vrlo duhovita i mudra. Mara je bila isto takva. Pričala je dogodovštine iz djetinjstva i mladosti i smijala se iz srca.
Čovjek je tada čuo po prvi puta Marin glas i shvatio je koliko je ta žena bogata iskustvom i mudrošću života. Pomalo se i posramio...
Samoća je ustala od stola i rekla da mora krenuti drugim ljudima, jer su vapili za njenim društvom i molili za pomoć. Otišla je s osmjehom na licu.
-Zašto si sve ove godine šutjela?- upitao je čovjek Maru, nakon odlaska Samoće.
-Morala sam. Samoća me nagovorila da se udam za tebe, ali pod jednim uvjetom: da šutim. Moj govor bi bio čista manipulacija tobom. Ti nikada ne bi shvatio koliko je Samoća potrebna čovjeku. Bar malo.
Jer, ti si bježao od Samoće cijeli svoj život i zbog si bio iznimno usamljen. Toliko si tražio društvo drugih ljudi, da si zaboravio na sebe. Oženio si se sa mnom samo zato, što nisi htio biti više sam. Ne iz Ljubavi. Nego da nisi sam. Samoća je znala da je to najgori razlog da ljudi budu skupa.
Zato sam šutjela. Da zavoliš Samoću i da je prihvatiš bar malo vremena u danu.
Tada razgovaraš sam sa sobom. Tada se posložiš i naučiš gdje je stvarna sreća.
-A gdje je stvarna sreća?- upitao je čovjek, iako je već polagano shvaćao odgovor na to pitanje.
-Bitno je u sebi pronaći Radost Življenja. Biti sam sa sobom sretan. Tada možeš prihvatiti i druge ljude, onako čisto, s Ljubavlju. I uživati u druženjima s njima. Jer, ako sebi nisi dobro društvo, onda ti nije ni nitko drugi.

Sandra Salopek