= Strah u igri odnosa :

Strah također može biti prisutan u igri - odnosa, bilo da je riječ o odbacivanju, strahu od gubitka onoga što čovjek već ima, ili strahu od suočavanja s nepoznatim. Mora čovjek znati da je upravo strah od gubitka položaja, pozicije koju ima, gubitak autoriteta, gubitak nekih prava na nekoga ili nešto, a za koje samo misli da ima, za njega poguban - razarajući strah. Upravo taj strah, kada je jedan čovjek povrijeđen, prevaren ili ostavljen od nekoga dovodi do zlostavljanja, ponižavanja, maltretiranja drugoga, pa ponekad taj isti strah može dovesti do ubojstva - ubojica većinom bude onaj koji nema sposobnosti osobnog rasuđivanja i razmišljanja već pada pod utjecaj jačega od sebe - može biti i njegovo iskrivljeno mišljenje - bolesna mašta - bolestan mozak, razum, um - neki nestvarni, nerazumni, bez osnove strahovi.

Tako u partnerstvu bilo koje vrste od poslovnog do ljubavnog odnosa čovjek u sebi može zadržavati nesvjestan strah koji je negativna emocija, koja rađa bijes, ljutnju, mržnju, kritiku, osvetoljubivost, sve usmjereno protiv drugog čovjeka ili posla kojim se bavi, a da toga nije svjestan.

Strah u čovjeku „rodit“ će agresiju koja će ga uništiti za malo ugađanja osjetilima, ili će ga na vrijeme upozoriti na opasnosti koje iz prikrajka vrebaju.

Za sve će strahove ispaštati čovjekov Želudac, Treća čakra (3.) - Želučana, Solarni pleksus i svi organi s njime povezani, kroz što će biti vidljivo koliki je stupanj samo razvoja čovjek dostigao, kolika je njegova razina svijesti, koliko je njegovo samo ostvarenje. Jer, ako čovjeku nedostaje samopoštovanja, samopouzdanja, počet će se javljati Strah kojemu je potrebno dati pamet - mozak - um - razum!  U protivnom, čovjek se počinje strašiti, njime počinje vladati Strah.

Ali dok Strah ne dobije mozak, čovjek se plaši, njegovi tjelesni udovi drhte, drhtanje se širi po cijelom tijelu koje se kupa u znoju, koža se ježi, počinje da gori, sve ispada iz ruku, usta se suše, srce ubrzano lupa, a često ga tjera i na mokrenje, nije sposoban ni da stoji, zaboravljajući sve oko sebe, ali i sebe samoga.

Jer čovjek teško može vidjeti sebe, kao što ni oči sebe ne vide, ali vidjeti drugoga, o da, to da, svi su oni drugi njemu krivi, tako misli on čovjek, zato kritizira, osuđuje, omalovažava, agresivno se ponaša…

= Agresija u igri odnosa :

Agresivni nagon je Destruktivni - Rušilački nagon - Sadizam u čovjeku samom. Postoje dvije vrste agresije : ona potisnuta - opasnija je, od one iskazane. Zato se čovjek može sadistički - destruktivno ponašati prema sebi, ali i drugima. Zašto čovjek u igri odnosa „ubija - truje“ svoju Dušu, a s njom i Dušu drugoga?

Zlo potisnuto u svijesti - nesvjesno, osveta prema drugima, sadizam, sadomazohizam, razne vrste destrukcija, rušenje nekoga ili nečega, razbijanje, lomljenje, divljačko ponašanje usmjereno prema „ubijanju“ slabijeg - nemoćnog. Izuzetno jaka agresija destruktivni je nagon koji se može  vidjeti po ponašanju čovjeka u njegovoj okolini. Nezadovoljan je čovjek sam sa sobom i svojom sudbinom, te tako nezadovoljan sklon je osuđivanju i ljutnji. Prvo se ljuti na cijeli svijet, pa na druge, zatim na sebe - auto destrukcija - „ubijanje“ samoga sebe. Mora čovjek znati da baš agresivci nisu bili paženi ni maženi od roditelja ili odgajatelja u djetinjstvu. Zato se paziti treba agresije, jer ona se uvlači u dubinu čovjekove Duše, u njegovo nesvjesno, pa se pokazuje nevidljivo ili vidljivo. Može se agresija pokazivati u obliku agresivnog napada na druge, osim ako je potisnuta koja je isto napad na druge samo neiskazan. Svaka se agresija kao bumerang vraća pošiljatelju.

= Tjeskoba u igri odnosa :

Tjeskoba je u igri odnosa često važnija od ostalih negativnih osjećaja. Tjeskoba čovjeka dovodi do prisilne igre ili do toga da se igra odnosa počinje ponavljati, a sve zbog pretjerane želje pojedinca da se ono što je u prošlosti, u igri bilo lijepo - ponovi, kako bi se doživjelo ono što je nekada stvaralo ugodnost osjetilima. Prisiljavanje na zajedničku igru odnose donosit će sve jaču i jaču tjeskobu, a sama igra „spustit će se - pasti“ na najobičnije iskorištavanje, ucjenjivanje, podcjenjivanje, omalovažavanje sebe ili drugoga.

Ako čovjek igru odnosa igra samo radi svoje zabave i zabave drugoga, tada može, ako nije igrom zadovoljan, od dotičnoga tražiti da prestane. Ali, ako kod jednog čovjeka počinje prevladavati tjeskoba, teško da se igra odnosa može prekinuti, a da ne izazove strahove, žalost, osjećaj napuštenosti, odbačenosti, povrijeđenosti, depresivnosti ili nekog drugog oblika psihičkog stresa.

Ali, kao što znamo, sve je u igri odnosa životno iskustvo kroz koje moramo proći, pa bilo ono ugodno ili neugodno! Čovjek mora znati da se niti jedan trenutak života ne može ponoviti, jer Trenutak - kao trenutak, nikada nije i neće biti isti! Život se sastoji od trenutaka kroz koje čovjek odrasta, jača svoje sposobnosti!

Ako je čovjekov unutarnji život u igri odnosa, nepovezan i nerealan u odnosu na stvarnost - realnost, kad - tad, kod njega će doći do ozbiljnih posljedica po njegovo zdravlje koje može biti i te kako ugroženo. U samom čovjeku može doći do dvojnosti, dvoumljenja, pa s vremenom ne zna ni tko je, ni što je, a većinom se događa kod mladih ljudi u doba puberteta - adolescencije, moguće i kod odraslih koji nisu izgradili svoje samopouzdanje, te žive u strahu.

Uzrok problema tjeskobe je duže razdoblje bijesa, kada je čovjek u nekom dijelu razvoja igri odnosa suočen sa stvarnim ili prividnim Suparnikom - konkurentom stvarnim ili zamišljenim - nekim drugim čovjekom nasuprot : žensko - mati, sestra, djevojka, kćer, žena, ljubavnica ili muško - otac, brat, dečko, sin, muž, ljubavnik. Čovjek se osjeća prevarenim, ostavljenim, ugroženim, na neki način kažnjenim - žrtvom. Prirodna reakcija zbog naočigled „neopravdanog kažnjavanja“ je opravdani bijes protiv nekorektnog - nedostojnog ponašanja suparnika. Dugovremeni bijes, donosi tugu. Tuga i tjeskoba izaziva plakanje, pa tako često mladi ili stari plakanjem skreću pažnju na sebe.

Ali u većini slučajeva bilo da je čovjek mlad ili star, boji se pokazati bijes, zato umjesto bijesa - plače. Moguće da je i  plakanje zabranjeno ili je sramota, jer dobro dijete - čovjek, ne plače. Oni ne pokazuju svoje osjećaje. Ovo je vrsta takozvanog „dobrog“ odgoja mladog čovjeka!

Pubertet je razdoblje kada kod mladih ljudi najčešće može doći do tjeskobe, do dvoumljenja ili dvojnosti u njima samima. „Pošize - rascijepaju se na dva djela“ zato što u tom razdoblju prorade hormoni, bude se strasti, želje za partnerskim odnosima - ljubavnim, a strah smeta - koči - zaustavlja iste, sve zbog konzervativnog odgoja u obitelji.

U pubertetu mladi „vise nad ponorom“, nekom vrstom „rupe bez dna“ - čovjek je, a dijete je, dijete je, a čovjek je, što li je, pita se? Izgubljeno je mlado stvorenje, tu je, a nije, jer ne zna gdje je, a ne zna ni što je, a ne zna ni tko je!

Hormoni dok rade, rade svoje! Javlja se strah od ljubavi - zbog ljubavi, od odnosa - zbog odnosa, od budućnosti, od života. Dok hormoni rade, pa bio to Pubertetlija ili odrastao čovjek, postaje kao eruptivni vulkan - Etna ili Vezuv ili Fuđi. U njemu sve kuha, kipi, buja, raste, gomila se, kada će erupcija nastati nitko ne zna, jer u „Vulkanu“ se nalaze nekontrolirane razarajuće, destruktivne energije „vruče - užarene lave“ - „lav“ - ljubav - u ovom slučaju. Za sve je „kriva“ Ljubav - vruća užarena energetska masa! Orgazam je kriv za sve, ili ga ima  potencija - produktivnost ili ga nema - impotencija - neproduktivnost!

Hormoni „kuhaju“ u čovjeku izazivajući jaki spolni poremećaj koji nastaje, ako su  nezadovoljeni seksualni porivi - neiživljene želje iz mašte. Želja je velika, strast je jaka, rađa se nervoza, a s njom i agresija,…Što sada? Kuda sa sobom? Kamo krenuti? Što napraviti? Čega se prihvatiti? Na što potrošiti ovu energiju, ovu strast, ovu želju? - jaku spolnu energiju koja dovodi do ludila. Ponestalo je čovjeku kreativnog nadahnuća, jer sve ono što je mislio da će biti jednostavno, postalo je gotovo nemoguće, nedostižno, neizvedivo.

I tako se čovjek bio mlad ili star iznenada može naći u „Zoni sumraka“, „Mračnoj noći Duše“, prestati „primati“ energiju od onoga što je ostavio za sobom, a još nije uspostavio dotok energije od onoga što dolazi. Ovo se stanje može definirati kao „Svagdje jesam, a nigdje nisam“! Kod čovjeka može nastati neka vrsta neuravnoteženosti između osjećaja i razuma, „izgubila se pamet“, nestala je, nekuda „odlutala“, ostale su samo niske strasti, instinkti, kao kod bića nižih vrsta. „Pošizio - rascijepao“ se čovjek na dva dijela, ni sam ne zna tko je, niti što je! Zbog toga neka razdoblja svojega života, čovjek može doživljavati kao neprohodna, neplodna, iscrpljujuća, depresivna, kao da „Nešto ili Netko“ stoji ispred njega, neka „nevidljiva snaga“ ne da mu da ide dalje. Nešto nevidljivo, energetski jako, može se suprotstavljati njegovoj snazi volje i želje, a sve zato da bi postao svjesniji sebe, svoje stvarne snage i stvarne pameti.

Snaga pameti, snaga razuma i snaga mozga, čovjeku služe za preuzimanje odgovornosti svih stvaranja, ako toga nema, ako čovjek „stoji na mjestu“, kao i bilo što, što stoji na mjestu s vremenom se „ruši - suši“, ali definitivno propada. Moguće je da se previše čovjek okrenuo materijalnim stvarima, „popustio“ svojoj mašti, životu u iluziji, nestvarnim nadanjima, svojim željama, nekontroliranim strastima, pohlepi, požudi, impulzivnosti, nagonskom ponašanju, izgubio je svjesnost svoje Duše na koju je zaboravio. Jer, čovjekova Duša je ta bez koje on ne bi bio živ, ona se nalazi u njegovom Srcu koje kuca samo zbog nje, ona teži za Bogom, za duhovnošću, uvijek je težila i težit će, pa priznalo to ljudsko biće sebi, ili ne!

= Ljubav u igri odnosa :

Ljubav donosi, samo ljubav! Neki će čovjek seksualnom strašću nadomjestiti bliskost, drugi će  ljubav dokazivati svojom odgovornošću prema nekome ili nečemu, dok treći može govoriti „slatke“, laskave, umiljate riječi kao dokaz ljubavi. Ali, da li je sve to ljubav?

Svaki čovjek je važan, jer kada spoznaš čovječe više o sebi, spoznat ćeš da si uistinu velik i jak, veoma snažan. Jedna od tvojih snaga je i sposobnost izražavanja ljubavi prema svojoj obitelji, sebi i drugima. Jer ljubav je najveća od svih moći, bezuvjetna ljubav, ljubav koju treba davati i primati. Ljubav je strpljiva, ljubav je milosrdna, ljubav ne zavidi, ljubav ne čini zla djela, ljubav ne može smisliti Zlo, ljubav ne zna za pohlepu, požudu, oholost, mržnju, ljubav ne vrijeđa, ljubav nije sebična, ljubav ne zna za ljutnju, ljubav ne podnosi nepravdu, ljubav sve prašta, ljubav sve podnosi, ljubav se nada, ljubav sve rađa…

Ljubav je ljubav, ljubav je vječna, ljubav je jača i od same smrti! Ljubav povezuje ljude ali i narode, donosi trpeljivost, toleranciju, mir, blagostanje, a ako je nema, nastaje Zlo, sve vrste mržnje, netrpeljivost, izbijaju svađe, nemiri, ratovi...

Zato čovječe voli svog bližnjega, voli drugog čovjeka, jer Ljubav je Uzvišena - Svevišnja. Samo putem ljubavi čovjek može ići stazama Dobra. Ta staza Dobra je Izvorna - Prirodna, svjetlosna, bezuvjetna, neuvjetovana ljubav, ljubav koja je svjetlija, sjajnija i od samoga Sunca. Jedino staza Ljubavi može odagnati Sile Zla, sile grijeha, nesreća, patnji svih vrsta, bolesti, ponekad i smrti.

Jer kada se u srcu probudi ljubav, čovjek polagano dolazi k sebi, kao poslije dugog sna, kao poslije nesvijesti, neke vrste hipnoze ili narkoze.

Ako čovjek živi u Istini, vjeruje sebi i drugima - ima povjerenja, vjeruje u svoje poštenje, siguran u svoje sposobnosti, za njega izlaza ima! Jer velik je čovjek koliko je iskren, koliko istine u njemu ima!

U igri - odnosa, više od samih zadovoljavanja svojih osjetila i potreba, čovjeku bi najvažnija trebala biti njegova unutarnja harmonija - mir i smirenost. Kada je ona u redu, i vanjska će biti, također.

Kroz igru - odnose, čovjek stječe životna iskustva, stvara prijatelje, ali i neprijatelje, razvija povjerenje ili nepovjerenje u sebe, u druge, u život. U igri - odnosa, u igri - govora, u igri djelovanja i rada, čovjek bi trebao pridavati veliku pažnju u odnosu prema drugom čovjeku koji njemu stoji nasuprot. Nikada čovječe ne bi trebao kvariti, sputavati, vrijeđati, ponižavati, omalovažavati, ignorirati osobnost i sposobnost drugoga! „Kolo sreće se okreće, tko bi gori, taj će doli, a tko gori, taj će doli“ - imaj to na umu čovječe!

Stara poslovica kaže :…„Nikada ne radi drugome, ono što ne želiš da tebi drugi rade...! Poštuj sve ljude, kao samoga sebe...! U drugima gledaj savršeno ljudsko biće - ravno sebi - od Boga dano“!

Svaki je čovjek na ovom svijetu, s razlogom stvoren! Svatko i Sve ima svoj početak, Sredinu i Kraj!  Svako Zašto, ima svoje Zato!  Svaki Uzrok, donosi Posljedicu!

Čovječe, u igri - odnosa, budi oslobođen od straha, mržnje i agresivnosti - iskazane i potisnute, oslobodi se nasilnog ponašanja, pritajenog neraspoloženja, osjećaja ljutnje, bijesa, srdžbe, kritiziranja, osvetničkog raspoloženja…! Čovječe, sve navedeno može samo tebi naškoditi, tvom zdravlju i životu, trovati tvoju Dušu i Tijelo do same Smrti!

Preduvjet za Sretnu Igru Odnosa je, kada čovjek u svom srcu dostigne i postigne Mir, Povjerenje, Otvoreno srce, Sposobnost slušanja, Strpljivost, Tolerantnost, Spremnost na Služenje - Žrtvu. Ako čovjek to sve navedeno postigne, tek tada može postići Trajnu Sreću, Mir i Zadovoljstvo, te uspješne partnerske odnose bilo koje vrste, od roditeljskih, bračnih, ljubavnih do prijateljskih i poslovnih!

Ako čovjek živi u neistini, iluziji, zabludi, mašti, nestvarnosti, nema povjerenje u sebe i svoje sposobnosti, nije siguran u nikoga i ništa - ne vjeruje nikome i ničemu, za njega teško da će izlaza biti! Nesreće i bolesti bit će upozorenja neispravnog življenja čovjeka, a svakako će poticati ljubav u srcu  bez koje on života nema!

Zato se drži čovječe „Zlatne sredine“, nauči Čekanje, nauči Strpljenje, nauči Toleranciju…!

Ne srljaj,  ne leti visoko, jer nisi sivi sokol ili ptica - samo oni mogu letjeti, a ti ćeš čovječe, ako se ne osvijestiš, svakako pasti! Tvoj Pad bit će Strašan!

Napisala : U  Zagrebu,  07. 10. 2008., godine

DOLORES RODIN