Kakva je to Zla sila koja se poigrava čovjekovim životom? Što ga tjera da život stavlja na „kocku“, da se njime igra - „ruskoga ruleta“? Da li je to trenutak u njegovoj svijesti ili korijeni leže negdje duboko u podsvijesti? Da li je to genetsko naslijeđe - arhetipsko - praizvorno? Da li je „kriva“ sudbina? Da li je krivo mjesto rođenja? Da li je „kriva“ obitelj u kojoj je čovjek rođen? Pitanjima nikad kraja…!

Ne želim „otkrivati toplu vodu“, jer ona je već davno otkrivena! Ali, krenut ću prvenstveno od sebe, a i svaki bi se čovjek trebao zapitati : Tko ja jesam? Što ja jesam? Zašto sam, to što jesam? Jer, ja jesam upravo to, što jesam! A da li sam svjesna toga što jesam? Koja je moja svrha? Koji su moji ciljevi? Što želim? Zašto nekoga ili nešto želim? Zašto kada to što želim - žarko želim, postajem time opsjednuta, pa kada to što želim - dobijem, to više ne želim? Da li je to zbog toga što je „Zabranjeno voće“ - najslađe!? Ili je čovjek nezasitan Svega i Svačega!? Moguće zato što ljudsko srce nikad zadovoljno nije, što više ima, to više hoće! Nikada njemu, Ljudskome Srcu - ničega nije dosta!

Također bi se čovjek često trebao zapitati, jer i ja sam se znala pitati, a i sada još uvijek se pitam, što je to u čovjeku što ga tjera u neke odnose ili igre s drugima, njemu primjerenima ili neprimjerenima, uz manje ili veće nepodopštine? Što je to u njemu što ga tjera na laži, ljubomoru, krađu, napade na druge uz neetično ponašanje prema čovjeku, njemu nasuprot? Kakve su posljedice čovjekovih loših djela, a kakve dobrog ponašanja? Gdje se nalaze korijeni čovjekovog ponašanja? Što je u čovjeku samom? Tko on jest? Što on jest? Zašto je takav kakav je? Tko je i što je uzrok njegovog dobrog ili lošeg života? Zašto čovjek zbog nekog svog trenutnog - prolaznog stanja - osjećaja koji njime vlada - „izigra sam sebe“, vara se, obmanjuje, laže, maže, tvrdoglavo, oholo, ljubomorno, superiorno - iznad drugih ili inferiorno - indolentno, bez interesa, se ponaša? Zašto čovjek nije svjestan da su njegovi osjećaji prolazni, da osjećaje koji njime vladaju - stvaraju njegove misli - koje nisu njegove, već njegovih odgajatelja - roditelja? Roditelji su „krivi“ za naše današnje stanje, za naše igre, za naše maske i uloge.

Trenutno čovjekovo stanje je samo „igra života“, jer, on se Igra kroz Život! Čovjek kroz svoj život, samo mijenja „igračke“, ali i „uloge“ - jer igra zahtijeva ulogu! Koju će Masku čovjek staviti, koju će Ulogu zaigrati, u kakvom će Oklopu živjeti!?

Čovjek svojim rođenjem svakako je prvo Dijete, koje kako odrasta, kroz život može postati :

Dijete - Malo, Dijete - Veliko, Lav, Deva, Napušteno, Ranjeno, Žrtva, Patnik, Ovisnik, Saboter, Luđak, Pustinjak, Klaun, Lopov, Đavo, Čekač, Tragač, Lovac, Sluga, Agresor, Sangvinik, Flegmatik, Melankolik, Nihilist, te svi ostali karakteri koji iza ovog slijede.

Ovisi o situaciji u kojoj će se trenutno naći, čovjek će zaigrati svoju ulogu, te staviti prikladnu masku, ali i u oklopu će živjeti svoj život, također!

Igra je sastavni dio čovjekova života, već samim rođenjem postao je igrač - glumac. Jer, počeo se čovjek igrati kada je bio malen, igrao se svojim ručicama - prstićima, ustima, jezikom, a igrao se i svojom majkom, svojim roditeljima! Da li smo stoga već rođenjem određeni da se igramo sami sa sobom, da se igramo jedan s drugim, da glumimo jedan drugome, da stavljamo masku po potrebi igre. Uvijek će netko igrati glavnu ulogu, a netko sporednu. Moguće da će naša uloga biti lažna, moguće da ćemo kroz nju varati sebe, ali i drugoga. Moguće da ćemo „igrati - plesati“ kako drugi „sviraju“, moguće da će naša igra biti „solo“ uloga ili grupna uloga, a igrat ćemo sve zbog nekog svog interesa, jer čovjek sve radi sa nekim otvorenim namjerama ili skrivenim - kojih često i nije svjestan.  

Dok je čovjek bio malen - dijete, igrao se malim igračkama i malom djecom, a kada je odrastao ponovo se „igra“, ali velikim ljudima i velikim igračkama! Žalosno je što čovjek nije svjestan da se igra svojim životom i životom svoje djece - svojim najmilijima, jer upravo oni mogu nastradati zbog njega!

Pitate se, a zašto djeca? Jer i djeca stradaju! Moramo znati da djeca nose energiju svojih roditelja ili odgajatelja, te da su upravo oni „krivi“ za njihovu sudbinu!

Igra može biti uzbudljiva, igra je život, igra je umjetnost, igra nema granica, igra može biti bezvremena, igra je subjektivna, igra je objektivna, igra je pokazivanje i dokazivanje sebe, igra je stvaralaštvo, igra je učenje,  igrati se može čovjek sam sa sobom, sa drugim čovjekom ili masom ljudi!

Igra je komunikacija kojoj pripada povezivanje raznih svjesnih ili nesvjesnih misaonih formi - ideja s tjelesnim pokretanjima, a koja mogu biti popraćena osjećajnim stanjima ili govorenjem. Govor je čovjek dobio, kako bi njemu, isto kao i igra služio, a sve da lakše izrazi svoje mišljenje, svoje osjećaje ili stanje sebe na svjesnoj ili nesvjesnoj razini.

I tako kroz život, a preko svojih misli, govorenja i djelovanja - rada - igre, čovjek započinje sve vrste odnosa, razvija se kroz razna otkrića do kojih dolazi, obogaćuje sebe, jača svoje sposobnosti, te uživa fizički i osjećajno - može i ne uživati, što ovisi o puno toga.

Prvo je proizašla Misao - razmišljanje, zatim riječi - govorenjem, potom djelovanje - rad - igra. Dakle tri faze ili stupnja koja su potrebna za čovjekovo djelovanje - rad - igru.

= Misao, jer ona je prva : Da li je čovjekova misao - razmišljanje u odnosima pošteno - istinito - iskreno - otvoreno ili nepošteno - podmuklo - lažljivo - zatvoreno? Pitati se čovjek treba…Što misli, pozitivno - negativno? Kada misli? Koju misao, misli? Zašto misli, to što misli? O kome ili čemu misli? Kako misli? Do kada će misliti, to što misli? Da li je to što misli, njegova misao? Jer misao - razmišljanje svoje, čovjek može promijeniti u trenu!

= Govor, jer on je drugi : Da li je čovjekov govor pošten - istinski - iskren - otvoren ili nepošten - podmukao - lažljiv - zatvoren? Pitati se čovjek treba… Što govori, da li istinu - neistinu? Gdje govori? Kada govori? Zašto govori? Kome govori? Kako govori? Do kada će to što govori, govoriti?

= Djelovanje - rad - igra, jer ono je treće : Da li je čovjekovo djelovanje - igra u odnosima poštena - istinita - iskrena - otvorena ili nepoštena - podmukla - lažljiva - zatvorena? Pitati se čovjek treba… Zašto djeluje - igra - radi, da li je to pošteno - nepošteno? Gdje djeluje - igra? Kada djeluje - igra? Koju igru, djelovanje igra? S kim djeluje - igra? Kako djeluje - igra? Do kada će djelovati - igrati, to što igra - radi?

= Zašto neka igra odnosa uspijeva, dok se druga raspada? :

Ako čovjekova misao, njegov govor i djela nisu usklađena po redu, ništa u njegov životu neće biti u redu, kao ni igra odnosa.

Odnosi s drugima jesu čovjekove misli, riječi i djela - „igre“! Zato se igrati treba znati! Jer upravo igra u odnosu s drugima, kod čovjeka dobiva mjesto po njegovoj „misaonoj formi“ - nametnutoj kroz odgoj roditelja ili staratelja. Preko odnosa, u igri s drugima, čovjek upoznaje sebe, ali i druge, dolazi do kontakta samoga sa sobom, sa svojom Dušom, ali i Dušom drugoga! Pitati se čovjek u igri odnosa treba : Tko li smo? Što li smo? Kakvi smo? Što želimo jedan od drugoga? Što možemo jedan drugome dati - pružiti? Što jedan od drugoga možemo naučiti - dobiti? Zašto smo upravo takvi kakvi jesmo u našim odnosima, jedan prema drugome?

Da nije bilo igre - odnosa, nikada se čovjek ne bi to zapitao! Jer u igru - odnose, čovjek se upušta prema svojoj unutarnjoj sklonosti ili svom viđenju vanjske stvarnosti. Za bilo koju vrstu igre odnosa, potrebno je Služenje! Svi odnosi jesu sastavni dio „Igre Života“, te stoga postoje kako bi čovjek učio jedan od drugoga. S toga su svi odnosi izuzetno važni čovjekovi Učitelji, jer kroz njih on služi sebi, ali i drugima.

Čovjek je uvijek Sluga nekome, služi za nekoga ili nešto, prvenstveno služi samome sebi - svom želucu i tijelu. Zato bi služenje trebalo biti sastavni dio igre - odnosa, jer ono je izuzetno važno u svakoj zajednici! Čovjek bi trebao na svaki svoj Odnos - Igru gledati, kao na mogućnost neke vrste „vježbanja“ svog istinskog postojanja, cilja, svrhe i smisla života.

Čovjek bi trebao znati da sve vrste zadovoljstva, ugodnosti, lagodnosti proističu iz davanja, otpuštanja, oslobađanja koje ono donosi. Služi čovjek sam sebe, a služi i druge, jer služenje je davanje koje pokazuje koliko je čovjek spreman nekome nešto dati, pružiti, poslužiti - dati sebe,  svoju ljubav, svoje srce. Sai Baba - citat : „ Služi drugome, jer onaj drugi jesi upravo ti, samo u drugom čovjeku, s drugim imenom! Ne osvećuj se, ne osjećaj boli ni poraza zbog grubog ili lošeg odnosa drugih prema tebi. Uvijek govori istinu, ne pribjegavaj običnim ljudskim, naivnim izgovorima, jer njima se koriste samo oni koji žive u strahu i neistini, pa na taj način pokušavaju prikriti svoju nemoć, svoje strahove, mane i pogreške“.

Prvenstveno iz čovjeka samoga proizlazi davanje sebe - sebi samome kroz služenje sebe čišćenjem svojih „sokova tijela“ kao što je plakanje, šmrcanje, mokrenje, povraćanje, znojenje, kašljanje, kihanje, pražnjenje crijeva, orgazam definitivno, što također donosi određenu vrstu zadovoljstva, a sve preko oslobađanja „otpadnog tereta“ - nakupina koje pritišću organizam.

Orgazam posebno, čovjek ili ga ima ili ga nema, ako ga ima - super, potentan je - stvaralački sposoban, ako ga nema, jao i kuku njemu, impotentan je - stvaralački nesposoban, ima problem Šeste čakre (6.) - Mozak, um, razum, intelekt, intuicija, viđenje sebe i drugih, i Druge čakre(2.) - Spolne, spolni organi, partnerski odnosi bilo koje vrste, moć, nadzor, kreacija, stvaralaštvo…!

Samo onaj čovjek koji je zadovoljan sobom i svojim zadovoljnim tijelom - dostojan je života!

Da li si se čovječe ponekad odrekao nečega svoga, svoje slobode, svog slobodnog vremena, a sve u cilju da pomogneš nekome bliskom tebi ili nekome iz tvoje okoline!? Jer, onaj koji pomaže i služi drugima, koji tješi i hrabri druge, pruža ruke pomirenja i podrške, ruke sućuti, samilosti, potpore, ruke prijateljstva, upravo takav čovjek pomaže prvenstveno sam sebi, a potom i drugima. Moguće da je teško shvatiti, ali je istinito!

Igrati se čovjek može sam sa sobom, u dvoje, u troje ili s grupom drugih ljudi.

U Igru Odnosa, da li samoga sa sobom ili u dvoje ili s grupom ljudi, čovjek se upušta iz nekog svog interesa, iščekivanja zadovoljstva i ugodnosti koju pruža Igra želja, strasti, požude, halapljivosti, mašte, iluzije, zablude, nestvarnosti…, ali rijetko - stvarnosti, realnosti života, svojih sposobnosti ili mogućnosti, razumnosti svoga mozga, razuma uma, svoje inteligencije viđenja istine, sebe i drugih!

= Igra odnosa samoga sa sobom :

Čovjek mora znati da je najteži upravo onaj odnos - veza, ona koju ima sam sa sobom! Pitati se čovjek mora : U kakvoj sam vezi sam sa sobom? Kako sebe vidim? Kako sebe doživljavam? Da li se uopće vidim? Da li se čujem? Da li se osjećam i što osjećam? Zato u vezi sa sobom čovjek treba imati realan i pošten odnos, ako toga nema, teško njemu!

Čovjek je sam sa sobom upravo zbog lošeg odnosa s drugima ili nedostatka kontakata ili nesposobnost za odnose i kontakte. Pokazuje čovjek kroz svoju samoću strah od odgovornosti. U odnose bilo koje vrste, vrlo malo ili gotovo rijetko ulaže svoje osjećaje, a o ljubavi da i ne govorim. Čovjek godinama samuje sam sa sobom, a da pri tom ne poduzima ništa ili vrlo malo. Čudi se čovjek, misli i pita sam sebe…Zašto me nitko ne želi? Zašto me nitko ne treba? Zašto su svi okrenuli glavu od mene? Zašto su svi protiv mene?... Osjeća se izgubljenim gubitnikom!

Zašto? Zato što uzrok čovjekovog teškog života može biti njegov bijeg od suočavanja sa samim sobom, bijeg od problema koji ga muče, izbjegavanje odgovornosti za posljedice svojih ranije učinjenih loših djela, nemorala, pohlepe, proždrljivosti, egoizma, neodgovornosti prema drugima, ali i sebi, možda nezrelosti, površnosti, nemara, nebrige, lijenosti, života u mašti, iluziji, zabludi ili „baš me briga za sve i svakoga“! Kod njega prevladava mišljenje da vezanost za nekoga donosi samo „teret i obavezu“, te ovaj čovjek misli, …Što će mi teret? Što će mi obaveza?, …na neki je način hendikepiran u smislu svog egoizma, jer on ne želi služiti nikoga i ništa poslužiti - pružiti partneru - drugome, ništa poduzeti za drugoga, dati nešto nekome drugome, osim sebi samome! Što je takav čovjek sposoban dati sebi, ako nije ništa sposoban dati drugome? Što to on kao čovjek daje sebi, a što ne bi mogao dati drugima? Ne daje ovaj čovjek sebi ništa, jer nema ništa u sebi, a niti oko sebe! Živi u praznome balonu!

= Igra odnosa u dvoje :

Zašto propadaju odnosi ili zajednice? Zašto se igra - odnosa raspada? Zašto svatko odlazi na svoju stranu? Zašto „dva neprijatelja“ spavaju na jastuku bračnog kreveta? Zašto!?

Odnos između dvoje ljudi može biti - prijateljski i ljubavni, isto kao i partnerski odnos bilo koje vrste, od ljubavnih do poslovnih. Svaka zajednica, ma koliko ona bila mala, traži međusobno razumijevanje i sporazumijevanje, nešto što je zajedničko za jednoga i za drugoga.

Ali nije uvijek tako! Jedna će strana uvijek istupati nametljivo, imperativno - ne prihvaćajući mišljenje drugoga. Nametat će svoje mišljenje, svoje stavove, svoje navike, svoje zahtjeve, a sve bez pogovora, dogovora ili nekog srednjeg rješenja. Dok će druga strana svakako biti nezadovoljna osjećajući se žrtvom, poniženom, iznevjerenom, neshvaćenom. Koliko će dugo htjeti biti žrtva - ovisi o njenom odgoju iz djetinjstva.

Upravo u igri odnosa u dvoje dolaze na vidjelo sve loše navike pojedinca. Netko od njih dvoje kad - tad postaje žrtva nesporazuma, sukoba, konflikata koji nastaju zbog razilaženja u mišljenjima, stavovima, postupcima djelovanja i izražavanja, zbog nepopustljivosti, uporne tvrdoglavosti, lažljivosti, neprilagodljivosti. Svatko vuče na svoju stranu, ne želi odstupiti u svojim zahtjevima. Kako vrijeme prolazi napetost u odnosu raste, rastu i strahovi, a s njima u pojedincu i agresija - iskazana ili potisnuta. Tvrdoglavost je prisutna, tko će kome popustiti, tko će koga nadmudriti? Netko je kriv, a krivicu ne priznaje!

Ali čovjek je slab, nema hrabrosti „izvući“ se iz sebi nedolične situacije. Nastaje u čovjeku dvoumljenje : Što sad? Ostati ili otići ili ne činiti ništa!? Jer „lako“ se čovjek u igri odnosa može naći u „blatu života“, u krugu bez izlaza - labirintu! Život u blatu nije slučajan, u labirintu, također! U „blato života“ i „labirint života - slijepa ulica“, čovjeka bacaju njegovi nemiri, njegove nesposobnosti, njegove nekontrolirane strasti, neispunjene želje, život u iluziji, mašti, zabludi, ne viđenja onoga što ga okružuje, nedostatka ljubavi u srcu, ne poštivanje sebe, ali ni drugih. Ponekad živi čovjek u „blatu i labirintu života“, a da toga nije svjestan!

Čovjek u igri odnosa živi u zajednici s onima koji ga u svakodnevnom životu okružuju, od djedova, baka, roditelja, muževa, žena, sinova, kćeri, rodbine svih vrsta, nekih prijatelja, isto kao i onih koje nije birao, koje mu je dodijelio život, a mora na neki način dolaziti u doticaj s njima ili voditi brigu o istima.

I tako kroz svoj život gleda čovjek sva ta lica, sve te druge koji ga okružuju - njemu nasuprot. Ali doći će dan, jer mora doći, dan kada će čovjek shvati da su ti drugi, za njega postali sve sami stranci i neznanci, a neki su i malo čudni. Slični su njemu, ali ipak različiti! A čovjek stoji i sve njih gleda, neki su dobri, preplavljeni samilošću, iskrenošću, neki jadikuju, kukaju, kritiziraju, ogorčeni su, ljuti, bijesni, ljubomorni, bolesni, zločesti, pohlepni, puni mržnje, nemilosrdni, sadističkog ponašanja. Što stvara tu „razliku“?, - zapitat će se čovjek! Da li je to njihovo mišljenje i govor, a prema tome i djelovanje!? U očima nekih od njih može čovjek vidjeti sažaljenje, možda prijezir, možda pitanje : Zašto sam s tobom? Što bih s tobom? Što ćeš mi ti? Ne trebaš mi! Teret si mi! Oslobodi me se! Ili ću se ja osloboditi tebe! Kako sam uopće dospio u tvoje društvo? Ne želim s tobom gubiti svoje dragocjeno vrijeme!

A koje je to „dragocjeno“ vrijeme? Za što ćeš ga iskoristiti čovječe? Možda za neku svoju Pohlepu, Požudu, Strast, Želju, za neko Osjetilno uživanje, za neku Iluziju, Maštu,  Zabludu, koja će ti svakako donijeti Strah, Bolest, Nesreću, a na posljetku i Smrt!

= Igra odnosa s grupom drugih ljudi : (…vidi, Igra odnosa u dvoje…)

Kakav si čovječe sam sa sobom, kakav si u dvoje, isti ćeš biti i sa grupom - masom drugih ljudi!

U igri odnosa čovjek se paziti treba prvenstveno straha - negativne emocije koja donosi agresiju iskazanu ili potisnutu, tvrdoglavosti, lažljivosti, osuđivanja, ovisnosti, mržnje, razočaranja, ogorčenosti, oholosti, ljubomore…

Napisala : U  Zagrebu,  07. 10. 2008., godine

DOLORES  RODIN