Netko će reći: "lako je pisati o osobnom iskustvu kad imaš puno godina".

No, iskustvo samo po sebi nema veze s godinama, nema veze ni sa spolom, obrazovanjem, nadarenostima, niti sa ičim drugim.

Vlastito iskustvo je čin osobne hrabrosti, spremnost da se ispije čaša do dna, ma kako gorka bila.

Doseći granicu izdržljivosti, biti opijen visinom, dodirnuti dno i ostati ono isto JA koje je krenulo na put, samo jače i bogatije impresijama s puta.

Ima li granica?

Ima, postavljamo ih sami. Zaustavljaju nas i priječe naši kameni zidovi, sačinjeni od naših očekivanja (od drugih ljudi i od sebe), naših strepnji i strahova, naših žudnji, naših odbijanja  da prihvatimo sve izazove života.

Ljepota i dobrota nas ushićuju, a boli se užasavaamo, no tek bol je mjera naše snage i tek prihvaćanje patnje nas oslobađa i otvara.

Korizma je.

Meditirati treba na patnju: Ako osvijestimo koliko smo spoznali kroz osobnu patnju, proniknuli smo i u bit Muke Kristove.

I da, shvatili smo i cijenu osobnog iskustva.

Imajte češće na umu onu staru: "Na muci se poznaju junaci"

Narodna izreka