Čarobna "formula" duhovnih savjetnika je: Radi na sebi"!

Iako mi te preporuke: "radi na sebi" idu na živce i rado bih da svi skupa samo ispravno živimo, ipak sam ponekad pokušavala i to famozno "radi na sebi".

U tom radu mi je najteže bilo tzv otpuštanje i biti bez očekivanja.

Kakvo otpuštanje mislim si, ako si oprostio, šta imaš otpuštati. Ako moraš otpuštati, znači da ipak nisi bezrezervno oprostio.

A biti bez očekivanja mi najteže pada. Nekako mi je prirodno nešto od nekoga očekivati i mislim da je to u redu, ali crvići u glavi mi ne daju mira. Pravi li to očekivanje naš život zapletenijim?

Da, pravi!

Iznevjerena očekivanja nas razočaravaju, rastužuju, povređuju, a onda se tih tuga nikako riješiti.

Rekla bih da mi volimo svoju bul i tugu.

Puštamo da nas ta tuga ljuljuška kao žalosna majka bolesno dijete.

Kao da je bol nijemi svjedok da smo ipak živjeli.

A opet, pitam se; bi li boli i tuge i bilo da nije bilo očekivanja.

Sve se svodi na to da ja ne znam živjeti bez očekivanja, a ni ne želim.

Očekivati je ljudski.