Svakog dana u našoj domovini, sve više ljudi  izgurano je u društveni i ekonomski pakao koji nazivamo beskućništvo. Tamo su izgurani protiv svoje volje. Među beskućnicima ima različitih skupina. Jedni su mentalno bolesne osobe ili osobe ovisne o alkoholu ili drogi. No danas su to kronično nezaposleni, zatim žrtve nasilja, napuštene žene i djeca, odbjegla mladež, skitnice, lutalice. Beskućnici postaju i osobe koje zbog smrti člana obitelji sami se ne snađu, potroše imovinu i završe na ulici.

Mnogi postaju beskućnici zbog ovrhe nad imovinom , zbog nemogućnosti otplate kredita.  Banke su nudile kredite na veliko, bogataši gradili stanove, a naivni građani uletjeli su u ta obećanja. Mnogi se žele zaposliti, pronaći dom i vratiti se u takozvani normalni život, ali niti postoje jeftini gradski stanovi niti se otvaraju radna mjesta.  Što društvo čini da bi se taj san ostvario tisućama ljudi bez krova nad glavom? Na raspolaganju su skloništa ako u njima ima mjesta.

Skloništa nisu rješenje, mnogi to i izbjegavaju jer se tamo ne osjećaju ugodno već radije izabiru klupu u parku dok to još nije kažnjivo kao u Mađarskoj ili prebivaju u napuštenim zgradama, netko pod mostom već prema onome što ima se čini najboljim.  Hranu traže po kontejnerima i uvijek se nađe jer ima onih koji još uvijek bacaju hranu. U nekim zemljama beskućništvo je proglašeno kriminalnom radnjom što je strašno jer beskućnike stvara u biti  mašinerija sustava. Beskućnicima je potrebno pomagati ali je isto tako potrebno da se i sami međusobno podržavaju i pomažu. Ponekad ih vidim u parku  kako se međusobno svade oko ničega.

 Prihvaćenje beskućništva znači da te ljude netko sluša jer oni vjeruju u to da se mogu sami brinuti za sebe samo im treba pomoći.

 Kako se većina ljudi odnosi prema njima? Mnogi ih ne žele vidjeti. Upoznala sam mnoge beskućnike i njihove sudbine. Nekima sam pomogla da pronađu obitelj kojoj će pomagati i tako imati krov nad glavom i hranu. Ima onih koji traže samo kunu i uvijek ju dobiju, neki mole za odjeću, a neki me pitaju imaš li možda boce. Za jednog gospodina čuvam uvijek boce, on se zna našaliti za razliku od onih koji su uvijek tužni. Kad dobije neku novu obleku on me pita značajno , mi dobro stoji ovaj novi ancung. Uvijek ga pohvalim kako je uredan,  to mu puno znači. Kaže da spava u šumi ali ima prijatelja kod kojeg se može oprati.  Moje prijateljice koje žive u zgradama uvijek hranu ostavljaju u posebnim vrećicama koje objese o kontejner. Nije lijepo zatvarati oči pred tim jer da se ima sluha za svakog bi se našao krov nad glavom, a hrana koja nije nekom potrebna ( npr.u restoranima ostaje hrane) dobrom organizacijom stigla bi do svakog koji je u toj potrebi.  

Žalosno je u cijeloj priči da mnogi zaposleni i umirovljenici jedva imaju za režije i koliko toliko hrane, a milijarde kuna leži izvan naše zemlje beskorisno, pokradeno od generacija i generacija koji su stvarali ovu zemlju, gradili tvornice, bolnice, škole, ceste, izgradili stambeni, punili mirovinski i zdrastveni fond.  Ali sto ili dvijesto bogatih trebalo je pokrenuti natrag zemlju tim istim novcem ali lopovski um nije kreativan um on samo kupča, a vjerojatno do svog kupa neće niti doći jer će se taj sustav uskoro prema prognozama stručnjaka urušiti i poništiti sam sebe.

Od srca želim svakom beskućniku mir u srcu i duši i pronalazak i nastavak puta zbog kojeg je njegova duša izabrala ovu inkarnaciju.  Kad bi u svako srce, um i dušu ušla ljubav naša domovina bi bila raj na zemlji ovih problema ne bi ni bilo. Molimo se za to.   

Božica Glavač