Vjenčani prsten

Lea je blistala od sreće dok je pokazivala dijamantni prsten na ruci. Ništa na djevojci iznimne ljepote i simpatičnog francuskog naglaska nije odavalo da je proživjela tragediju u kojoj je izgubila svoje najdraže i preko noći posijedila. – Frizerka me dobro sredila za vjenčanje, sviđa mi se ova boja. Prirodna mi malo
previše vuče na bijelo.- Odjednom se uozbiljila, a njenim licem prešla tamna sjena. –

Kad vam se život u trenutku sruši poput kule od karata sreća je ako strada samo kosa, meni se činilo da će mi prepući srce. U jednom danu ostala sam bez roditelja i sestara. Rođena sam u Parizu, tata mi je bio Hrvat, a mama Francuskinja. Bila sam najmlađe dijete i mezimica svoje velike i sretne obitelji, dvije starije sestre su mi kao maloj govorile da sam njihova lutkica. Svako ljeto provodili smo kod djeda i bake na Korčuli. Kad mi je bilo 14 godina tamo sam
upoznala momka iz Zagreba čiji su roditelji kupili kuću blizu naše. Družili smo se, išli na kupanje i preko godine dopisivali. Sestre su me zadirkivale da imam dečka, a ja ljutito odgovarala da mi je to samo prijatelj. Zapravo su bile u pravu, ali je mene bilo sram priznati. Naša ljetna veza trajala je i sljedeće tri godine. No tada se dogodila ona kobna večer i više mi ništa na svijetu nije bilo važno. Malo nakon što sam maturirala moji su bili pozvani na vikend kod prijatelja van
grada. Kako me uhvatila nekakva viroza ostala sam kod kuće, a roditelji i sestre otišli sami. Oko devet navečer oglasilo se zvono na vratima. Bila je to policija.
Odmah sam znala da nešto nije u redu. Prometna nesreća. Roditelji i jedna sestra ostali su na mjestu mrtvi, druga je preminula u bolnici par sati kasnije. Neću vam opisivati kako sam se osjećala, dovoljno je kazati da sam sljedeće jutro u ogledalu ugledala sjedokosu priliku praznog pogleda. Naš bučni dom odjednom se pretvorio u kuću duhova kojom je koračala živuća sablast, ja. To ljeto nisam otišla na more, baka i djed doletjeli su na pogreb i ostali neko vrijeme sa mnom.
Rodbina i prijatelji nastojali su me uzalud utješiti. Željela sam umrijeti, pridružiti se svojim voljenima. Nisam jela, nisam spavala, propadala sam naočigled. Spetljala sam se sa starijim muškarcem koji me natjerao da se dovedem u red, bio mi je drag jer me podsjećao na oca. Počeli smo živjeti zajedno, zaprosio me. To me zbunilo, nisam znala što činiti. Otputovala sam u Zagreb u posjet očevoj sestri i preko nje došla u kontakt s Danijelom. Ugovorila
sam termin. Kad je otvorila vrata uzviknula je: Ajme mala, što si lijepa. Bila sam zbunjena, već dugo nisam na taj način razmišljala niti o sebi niti o svom životu. Prešutila sam tragediju koja me zadesila, samo sam rekla da želim znati da li prihvatiti bračnu ponudu ili ne. – Lea moja, to je trenutno posljednja stvar koja ti je zapravo bitna. Prošla si kroz teško razdoblje u kojem si ostala bez onog što ti je najviše značilo, premda je život pred tobom ti bi radije da je već završio.- Presjeklo me, rasplakala sam se, ispričala što se dogodilo i priznala da ponekad priželjkujem da se ne probudim. – Znam da te boli, znam da si istovremeno i bijesna i tužna i da ne možeš vjerovati da ćeš ikada više biti sretna. No biti ćeš, a u tome će ti pomoći netko koga otprije znaš, tvoja mladenačka ljubav. Muškarac s kojim si sada nije za tebe. Ušao je u tvoj život
kad je bilo najpotrebnije, na neki ti je način zamijenio oca. Ostat ćete veliki prijatelji, pomoći će ti u poslu, ali do vašeg vjenčanja neće doći, prvenstveno zato što će on uvidjeti kako je to loše za oboje. Ti trenutno ionako ne mariš za budućnost, misliš da je tvoj život završio one noći. Ali nije tako! Postoji mladić kojeg iskreno voliš i koji je stvoren za tebe. Živite daleko jedno od drugog, već duže vrijeme niste u kontaktu no osjećaji koji vas vežu nisu nestali. Kad ga
uskoro ponovno sretneš shvatit ćeš koliko ti je nedostajao. Uz njega će biti druga djevojka što će te prilično obeshrabriti. Izbjegavat ćeš ga, misliti kako nema nade da budete zajedno i biti potpuno u krivu. Nade uvijek ima, a ti ćeš se u to uvjeriti. Ne zaboravi ove riječi i nemoj pobjeći od svoje prave ljubavi, prepreke koje se čine nesavladivima tek su privid. Sljedeće godine ruku će ti krasiti
vjenčani prsten. –

Što da vam kažem, prsten vidite, a i sve ostalo zbilo se baš kako je Danijela kazala. Imala sam dugi razgovor sa svojim francuskim
zaručnikom. Shvatio je da nisam zaljubljena u njega, da to nikada nisam ni bila i rekao kako je najbolje da se raziđemo. Od tada se redovno čujemo svaki tjedan, a svojim poznanstvima i savjetima trenutno mi pomaže u vođenju turističke agencije koju sam nedavno ovdje otvorila. Nakon dvije godine izbivanja ponovno sam došla na Korčulu. Ugledala sam svoju staru ljubav i srce mi je odmah počelo jače udarati. No imao je žensko društvo i nisam mu se htjela
javiti. Tada sam se sjetila što mi je rekla Danijela. Nakon par dana smogla sam hrabrosti i napokon mu prišla, osjećajući se krivom što nisam odgovarala na pisma koja mi je slao. Čim me vidio potrčao je prema meni i zagrlio me toliko čvrsto da nisam mogla disati. Ne znam kako, ali jednostavno sam znala da moj život ponovno ima smisla. Djevojka s kojom sam ga vidjela bila mu je tek prijateljica, barem mi je tako kazao dodavši da me nikada neće pustiti da
ponovno odem. Da nije bilo Danijele sakrila bih se i pobjegla od njega, a ovako moju ruku danas uistinu krasi vjenčani prsten.

Lea, 22, Pariz-Zagreb-Korčula

www.danijela-tarot.hr