Uzalud sam studirala

Sad mi nije žao što sam promijenila svoj životni put, no trebalo mi je dugo vremena da se pomirim s činjenicom da mišljenje drugih ljudi ima toliki utjecaj.
Još u srednjoj školi znala sam čime se želim baviti – bila sam odlučna u namjeri da postanem patolog. Naravno, nisam idealizirala taj posao i bila sam svjesna da on nije nimalo lak, no neodoljivo me privlačila pomisao da mogu natjerati mrtvo tijelo da govori. U tome sam vidjela veliki izazov i nije mi bilo teško marljivo učiti kako bih ostvarila svoj cilj. Roditelji su se čudili mome izboru, no ipak su mi dopustili da sama odaberem studij. Doduše, potajno su se nadali da
ću se predomisliti i odlučiti za neko zanimanje primjerenije djevojci. Ja od svog nauma nisam odustajala i uspjela sam ispite položiti u roku. Ubrzo nakon promocije dobila sam i posao, koji je bio teži nego što sam i sama zamišljala, no nije me obeshrabrilo. Od nas se tražio predan rad, preciznost, mnogo znanja i stalno usavršavanje, a bilo je i nekih uistinu teških slučajeva. Kad sam tek počinjala, nije mi ostajalo puno vremena za privatni život, no trudila sam se barem jednom tjedno izaći s društvom.

Kad sam preko prijateljice upoznala Matka, zgodnog informatičara, pomislila sam da bismo nas dvoje bili savršen par. Imali smo isti smisao za humor i slična razmišljanja o mnogim temama. Počeli smo se nalaziti nasamo i bila sam uvjerena da se stvari dobro razvijaju, no on mi je nakon dva mjeseca izlazaka priopćio da želi prekinuti sa mnom. Nije mi bilo jasno zašto i zahtijevala sam da
mi kaže razlog. On se izvlačio i govorio da nisam ja kriva i da mu treba više prostora za sebe, da nije spreman za nešto ozbiljno...

Naslušala sam se dovoljno takvih priča od prijateljica i znala sam da kad muškarac kaže da mu treba prostora, zapravo skriva pravi razlog. Nisam mu željela tek tako dopustiti da se izvuče.

– U redu, nitko te ne sili da budemo u vezi i ne pada mi napamet moliti te da me ne ostaviš, no duguješ mi barem objašnjenje zašto, makar se više nikad ne vidjeli – zahtijevala sam.

Pretpostavila sam da će mi reći da mu se ne sviđa neka od mojih osobina, znala sam da nisam savršena pa sam vjerovala da ću barem naučiti nešto više o utisku koji ostavljam na druge ako mi kaže što ga toliko smeta. No, on je nastavio ponavljati iste riječi, što me je toliko naljutilo da sam ga morala nazvati kukavicom i zamoliti ga da ode.

Identičan scenarij ponovio se i s mojim idućim dečkom. Nisam mogla vjerovati da mi se opet događa isto. Što je najgore, čak su me i neki prijatelji počeli izbjegavati.

Nisam mogla shvatiti u čemu je problem. Što sam se više trudila analizirati i dokučiti razloge njihovog ponašanja, situacije su mi postajale sve nejasnije. 

Mama mi je savjetovala da nazovem Danijelu, što sam i učinila. Nemalo me iznenadila njena analiza događaja:

- Andreja, vidim da ste mlada, privlačna i sposobna djevojka, već sada ste stručnjak u svome području. Uložili ste puno truda u karijeru, no nemate sreće na ljubavnom polju. Znam da će vam to biti teško povjerovati, no muškarce vaša struka odbija. Nimalo im se ne sviđa što radite takav posao, a navečer ih tim istim rukama grlite. Vaši dosadašnji partneri nisu mogli prijeći preko toga, a bojim se da vam je tako suđeno i u budućnosti. Sami morate odlučiti što i kako
dalje; nastavite li raditi kao patolog, šanse da pronađete odgovarajućeg muškarca nisu vam velike. Bojim se da vam moram reći da će, ako želite postati supruga i majka, biti najbolje da promijenite zanimanje. To vam se može činiti kao velika žrtva - takva odluka to i jest, no razmislite i odlučite koji su vaši životni prioriteti.

Nisam mogla odmah povjerovati njenim riječima. No, kad sam malo vratila film unatrag, shvatila sam da su moje veze pucale baš onda kad bih počela svoje partnere dublje upoznavati s prirodom svog posla. Odbijala sam i pomišljati na promjenu zanimanja. – Pa zašto sam onda uopće potrošila sve ove godine? Je li cijeli moj studij bio uzaludan? Neće mi drugi govoriti što da radim, ako netko ne može prihvatiti to čime se bavim, takva osoba mi ni ne treba – tješila sam samu sebe.

Bilo je prošlo godinu dana od razgovora s Danijelom, a u međuvremenu sam pretrpjela još nekoliko razočaranja. Muškarci su jednostavno bježali od mene kad bih im rekla da sam patolog.
Taj teret mi je postao pretežak. Voljela sam svoj posao, ali ipak nisam bila spremna do kraja života ostati sama. Željela sam biti samostalna i živjeti od onog što volim, ali sam željela i muža i obitelj. Shvatila sam ću radije odustati od patologije nego od tog sna.

Prekvalificirala sam se i uspješno pronašla novi posao. Nekoliko mjeseci kasnije, u moj život ušetao je Darko, moj današnji suprug. Nisam mu lagala o svojoj prošlosti, već sam ju malo ublažila – rekla sam mu da sam godinama radila kao tehničar u laboratoriju i proučavala uzorke, što nije bilo toliko daleko od istine.

Kada danas gledam svoju peteročlanu obitelj, znam da sam donijela pravu odluku. No, ne žalim ni za godinama koje sam provela na odjelu patologije. Ispunila sam svoju želju iz mladosti i naučila mnogo o tome kako svijet funkcionira. Vjerujem da nisam pogazila svoje ideale, već da sam prihvatila da život ima neke svoje planove za svakog od nas, koji su možda različiti od naše vizije kako bi stvari trebale izgledati. Danijeli ovim putem zahvaljujem što mi je pomogla otvoriti oči, a lekciju da za istinsku sreću nijedna cijena nije previsoka neću nikad zaboraviti.

Andreja (29), Zagreb

Razgovarala: Katarina Brajdić

www.danijela-tarot.hr