S Danijelom sam stupila u kontakt prije nekoliko godina. Bila sam tada u čudnom stanju svijesti - ni na nebu, ni na zemlji, iz kojeg nisam vidjela izlaz. Često ga opisujem kao život u zlatnom kavezu: materijalno sam imala sve, ali mi je duša bila prazna. Psihičko i fizičko zlostavljanje bili su sustavni dio moje svakodnevnice.

Moj sada već bivši suprug godinama nije mogao prihvatiti činjenicu da sam ga prestala voljeti. Svaki bi razuman čovjek to shvatio i dao mi rastavu, ma koliko mu to teško palo. On se, međutim, odlučio za nasilje: tukao me, psihički zlostavljao, zatvarao u kuću, zabranjivao mi odlaske u crkvu, trgovinu, posjete mojim roditeljima; čak je unajmio i kućnu pomoćnicu koja je, naravno, u svemu bila na njegovoj strani. Tukao je i naše jedino dijete, ma bolje da vam ne nabrajam. Možete zamisliti da ja, rođena Zagrepčanka, punih 10 godina nisam nogom kročila na Jelačićev plac - sve do prošle godine kad sam se razvela? Tijekom punih deset godina mogla sam ga vidjeti samo na televiziji. Vjerujem da si takvo nešto ne možete ni dočarati. Možda se pitate i kako sam živeći u takvim uvjetima, uspjela doći do Danijele? Za to je zaslužna moja sestrična, koja mi je jednom prilikom ugurala u džep papirić s njezinim telefonskim brojem. Nzvala sam je nakon nekoliko tjedana, odnosno čim se ukazala prilika. Umjesto mene na zakazani termin je otišla sestrična. Zahvaljujući njima dvjema, dobila sam mobitel na korištenje i tako je sve krenulo. Sestrična mi je prenijela sve što je Danijela rekla. Skamenila sam se, zanijemila...

- Još godinu i pol pa ćete se rastati - poručila je Danijela. - Vašem će suprugu propasti posao, isti onaj kojim je zgrnuo bogatstvo, a vi ćete spretno iskoristiti novonastalu situaciju. Bit će psihički dotučeni tim gubitkom, stoga neoprezan. A vi ćete pokupiti dijete i zauvijek pobjeći iz njegovog života. Otići ćete daleko, napustiti Hrvatsku! Pokušat će vam ući u trag na sve moguće načine, ali potraga neće uroditi plodom pa će nakon izvjesnog vremena odustati. Od imovine koju ste stekli u braku nećete dobiti ništa. Ne vidim čak ni putne torbe; samo vas i dijete - rekla je Danijela.

Poznavajući svoga muža, njegovu megalomansku narav kad je posao u pitanju, veze i vezice s različitim ljudima, njegovu posesivnost, ali i "čeličnu" šaku koju sam nebrojeno puta osjetila na svome tijelu, zaključila sam kako je takav "scenarij" potpuno neostvarljiv. Srećom, vrijeme je pokazalo da sam se prevarila.

Sjećam se da mi je Danijela rekla čak i to da joj više ne šaljem sestričnu:

- Ona nije osoba kojoj možete vjerovati. Izdat će vas kad tad!

Ni u to nisam mogla povjerovati. Glupo je reći "sjećam se" jer, naravno, nikad neću zaboraviti dan kad je moj suprug shvatio da se njegovo poslovno carstvo srušilo. Dogodilo se to skoro preko noći. Bilo je ljeto. Danijela nije bila u hrvatskoj. Ostavila mi je broj na koji sam je mogla dobiti pa sam ju nazvala sva usplahirena i sve joj ispričala. Idok sam plakala od sreće, od svih godinama potiskivanih emocija, ona je mrtva-hladna izjavila:

- Eto, "fulala" sam dva dana!

A što znače dva dana u odnosu na dest godina tamnice i batina, pitam ja vas?

Tijek zbivanja koji je uslijedio podudara se u svemu s onime što je Danijela vidjela. Mogla bih vam prepričavati do ujutro, ali se ne želim prisjećati!

Radije ću vam ispričati neke događaje iz sadašnjeg života koji je, naravno, materijalno daleko siromašniji, ali zato bogatiji u duhovnom pogledu. Evo, primjerice, moj je sin nedavno završio u bolnici nakon prometne nesrećr. Na rubu živaca nazovem Danijelu, a ona me umiri riječima:

- Nije malome ništa.

Za svaki slučaj, obiđem nekoliko liječnika specijalista. Svi su potvrdili njezine riječi.

U međuvremenu sam stekla nova prijateljstva. Izlazim, družim se s ljudima i živim životom normalne tridesetogodišnjakinje. Imam prijatelja. Iako ga Danijela nikad nije vidjela, detaljno ga je opisala. Toliko vjerno oponaša njegov glas i riječi da me svaki put nasmije do suza. Isto tako, dugo mi je govorila da s jednom osobom ne trebam imati posla. Cijelo vrijeme sam joj (bez loših namjera, jasno) lagala, uvjerena da Danijela to ne zna. Čim je iskrsnuo problem na koji me upozoravala zakazala sam telefonski termin kod Danijele. Tada mi je vrlo odrešito rekla da lažem. Nije mi preostalo drugo nego priznati joj. Rekla mi je sve što me ide. Svoj monolog je zaključila riječima:

- Ponovo se poazalo da je Danijela bila u pravu.

Dogodi se i to da ja nešto počnem govoriti, a ona završi moju misao. Redovito prasnem u smijeh, zadivljena njenom sposobnošću. Da vam ne spominjem sve moje krize i iskušenja kroz koja sam prolazila.

Danijela je bila ta koja me uvijek dizala kad sam padala. A padala sam često. Nerijetko i u duboke, tamne ponore beznađa.

Ivona, 30 godina, London

 www.danijela-tarot.hr