Tajna je otkrivena
-Za Danijelu sam čula prije dvije godine. Već otprije nosila sam nezacijeljenu ranu na svom srcu, a tog proljeća otvorila se i druga- započela je ispovijest gospođa Ana.- Moj suprug doživio je saobraćajnu nesreću i upao u komu. Život mu je visio o niti. Osim unutarnjih povreda, i kralježnica mu je bila oštećena. Liječnici su samo nemoćno slijegali ramenima. Kolike i kakve posljedice će to ostaviti, nitko u tom trenutku nije znao.
Bila je to zadnja kap u čaši mog strpljenja. Znate, moj život nije bio lagan. Nosila sam na duši tajnu za koju su znali samo najbliži. Mislila sam: -Bože, ne daj da ostanem i bez supruga. Bez njegove podrške i ljubavi ja se sigurno neću moći nositi s tolikom boli.
Tog jutra, dok sam otključavala automobil, srela sam susjedu. Pitala je za Mira, a onda rekla:- Ana, vidim koliko se mučiš i koliko ti je teško. Molim te, nemoj me pogrešno shvatiti. Ali, ako zaista želiš dobiti odgovore na neka pitanja, i ako smatraš da bi ti koristilo znati što život priprema tebi i Miru, obrati se Danijeli. Sjećaš li se, pričala sam ti da mi je sve vidjela i rekla što će mi se dogoditi, prije nego li sam doselila ovdje?
Iako sam se smatrala osobom koja čvrsto stoji na zemlji i koju nikad nije osobito zanimalo što će biti sutra, odlučila sam prihvatiti savjet. Nazvala sam Danijelu i dogovorile smo telefonski termin.
-Ne mogu vjerovati da imate samo ovo jedno dijete i muža!- rekla je.
-Paaaa... -zbunjeno sam zastala. -Imam i nemam.
Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Nisam imala snage, a ni hrabrosti, bilo što izgovoriti. Šutjela sam. Šutjela je i Danijela. Nastavila je nakon nekoliko minuta. -Gospođo Ana, vi kao da imate još djece, vjerojatno dvoje. Oni kao da nisu ovdje, u vašoj blizini. A otac te djece, čini se da ni on nije ovdje. Kao da žive u inozemstvu, a rekla bih, i izvan Europe. Ovaj bi muškarac mogao biti i druge rase, ili vjere, ili možda živi neki drugačiji način života, različit od našeg.
Ne znam kako bih vam opisala što sam osjećala u tom trenutku. Film u mojoj glavi počeo se okretati unatrag munjevitom brzinom, sjećanja su oživjela. Tajna koju sam skrivala godinama, koja je visila nada mnom poput mača, koja mi je uništila mladost i s kojom sam se borila godinama otkrivala se pred Danijelom, ženom koju nikada nisam vidjela i o kojoj ništa ne znam, a vjerovala sam, ni ona o meni.
-Gospođo Ana, jeste li tu? Čujete li me? - pitala me Danijela tihim glasom.
-Jesam- uspjela sam nekako prozboriti.
-Jeste li dobro?
-Više nisam mogla izdržati. Nisam ovo očekivala, nisam bila pripremljena. Danijelu sam nazvala radi suprugovog zdravstvenog stanja, a ona me je vratila trideset godina unatrag. U grudima mi se stisnulo, briznula sam u grčeviti plač. Pustila me je neko vrijeme, a onda je rekla: -Ako vam je ovo toliko bolno, nećemo više o tome. Nećemo buditi sjećanja, dovoljno vam je teško i bez toga.
Ali, već je bilo kasno. Sve da sam i htjela zaustaviti riječi koje su počele teći, ne bih mogla. Sve sam joj ispričala, uz jecaje i suze.
-Bila je to ljubav na prvi pogled. On je bio student medicine, visok, zgodan, tamnoput, crne kose i tamnih, toplih očiju. Imala sam dvadeset godina. Vjenčali smo se čim je diplomirao, nakon pet godina nježne ljubavi i odselili u njegovu domovinu. Ništa ne mogu zamjeriti tom čovjeku: on me je zaista volio i trudio se olakšati mi život. Ali, meni ništa nije moglo pomoći, čak ni ljubav prema sinovima koje sam rodila. Drugačija kultura, običaji, način života, sve ono što se očekivalo od mene kao žene... Nisam se nikako mogla prilagoditi, venula sam iz dana u dan sve više, tonula u depresiju i mjesecima plakala. Bila sam svjesna da ne valjam više ni sebi, ni njima. Nakon šest godina napustila sam djecu i supruga i započela novi život, u novoj državi. Vjerujte mi, nisam mogla drugačije- to je zaista bilo pitanje života ili smrti. Iako sam poduzela sve što je bilo u mojoj moći, nisam dobila skrbništvo ni nad jednim djetetom. Oni su zauvijek ostali u domovini svog oca.
Miro je ušao u moj život nakon deset godina i uspio pronaći put do mog srca. Tek uz njegovu pomoć uspjela sam se osloboditi užasnog osjećaja krivice koji me je mučio zbog toga što sam djecu ostavila bez majke. Vjenčali smo se, dobili curicu, a ja napokon počela živjeti normalan život. Zajedno s kćeri, svake godine posjećujem svoje dječake. Da nije bilo Mira, vjerojatno ni za to ne bih imala snage.
-Ne brinite se ništa, gospođo Ana. - Danijela me je prekinula -Vaš će se suprug izvući iz kome. Ne kažem da će biti lako, ali nada postoji, i to vrlo velika. Za dvije-tri godine učinci nesreće bit će gotovo nezamjetni, a on će živjeti normalnim životom. I, oprostite mi, molim vas, što sam tako duboko ušla u vaš život i bila toliko bolno iskrena.
-Od ovog razgovora prošlo je dvije godine. Moj Miro se oporavio. Već se vratio na posao, u našu privatnu firmu koju sam u međuvremenu sama vodila. Iskustvo s Danijelom uvjerilo me je da postoje osobe koje vas i vaš život mogu promatrati kao rendgenski snimak. Mogu vam reći da sam zaista sretna što sam to doživjela.
Ana, 50, Zagreb
bglavac
edin.kecanovic
