Sve sam znala, nisam poslušala
Vjerujem da svi mi, barem u nekom trenutku života, odbijamo vidjeti pravu istinu ili poslušati dobronamjerni savjet. Držimo se svojih iluzija, uvjereni da nam nitko i ništa ne može oduzeti ono što volimo. Na najgori mogući način uvjerila sam se da to nije uvijek tako, i da činjenica da smo zaljubljeni u nekoga ne mora značiti da će ta osoba nužno prema nama osjećati isto, pa čak nas ni tretirati s poštovanjem.
Nakon brojnih manje-više neozbiljnih veza, kad sam upoznala Ivana, bila sam uvjerena da je on "pravi". No, na kraju se ispostavilo da sam ipak trebala biti opreznija.
Što je najgore od svega, već na samom početku veze u meni se bio pojavio crv sumnje. U razgovoru s prijateljicom, kad sam joj iznijela svoj problem, ona mi je predložila da kontaktiram Danijelu, i da će ona znati jesu li moje sumnje realno utemeljene. To sam i učinila, u nadi da će me Danijela smiriti i otkloniti dilemu.
- Žao mi je što vam to moram reći, ali taj muškarac nije pravi partner za vas. Vi ste ludo zaljubljeni u njega, a ni on nije ravnodušan prema vama, ali su njegovi osjećaji prolazne prirode. Koliko god to moglo grozno zvučati, on je jedan od onih koji nikad ne mogu biti sami. S vama je samo dok ne naiđe neka koja će, po njegovom mišljenju, biti bolja prilika. Vi se njemu sviđate, on vas smatra lijepom, zabavnom i pametnom osobom i iskren je kada vam upućuje komplimente, ali se neće puno premišljati kada ga zavede druga, s kojom će se i oženiti. Na kraju ćete ostati shrvani tugom, ali vam moram, nažalost, reći i to da srce nije jedino što će biti slomljeno. Znate, Ivan nije tako bezazlen kako vam se možda čini. Vidim da bi vas on na neki način mogao i materijalno oštetiti. Vi ste
osjećajni, nježni, željni ljubavi i zajedničkog života. Ne računajući kraće veze, dugo ste bili sami i jedva ste dočekali upoznati muškarca s kojim biste mogli ostvariti sreću. Moram vam ukazati i na to da bi vaše bezgranično povjerenje ipak trebalo imati neke granice. Vodite računa o ovome, prije nego što bude prekasno. Čuvajte svoju imovinu i pazite što potpisujete. Kad jednom izgubite povjerenje u ljude, bit će vam teško ponovno početi vjerovati drugima, a bolje spriječiti nego liječiti – malo više opreza sada osigurat će vam mirniju budućnost – upozorila me Danijela.
A što sam ja napravila? Umjesto da njene riječi protumačim kao potvrdu svojih sumnji, učinila sam upravo suprotno. Zaključila sam da nitko ne zna bolje od mene što mi treba, i da je Ivan sve što sam ikad željela. Bila sam uvjerena da će sudbina biti na mojoj strani budem li se borila za svoju ljubav, koja će tako biti još uzvišenija.
Kako sam se samo prevarila...
Naš odnos je dobro funkcionirao, dobro smo se slagali, a on me držao kao kap vode na dlanu. Ako je tijekom naše dvogodišnje veze i bilo nekih znakova koji bi upućivali na nesretan kraj, ja ih kroz svoje ružičaste naočale nisam primjećivala. Ni danas se još nisam do kraja pomirila sa svim tim, često razmišljam o prošlosti i pokušavam dokučiti što je pošlo po zlu, što bi bilo da sam se ja od početka postavljala drugačije, je li cijela ta veza bila samo laž...
Moram saznati te odgovore kako se ne bih opet dovela u istu situaciju. Ne samo da sam izgubila povjerenje prema drugima, nego i prema samoj sebi.
Nedugo nakon što smo počeli razgovarati o mogućnosti zajedničkog života, moj djed s očeve strane je umro, ostavivši mi poveće nasljedstvo. Mislila sam da ga je najsigurnije uložiti novac u nekretnine. Budući da sam već imala stan na svoje ime, da bih izbjegla plaćanje poreza, novi stan sam upisala na Ivana. On se
doselio k meni, a novac od iznajmljivanja bio nam je izvor dodatnih prihoda.
Nakon naše druge godišnjice sve se počelo urušavati.
Ivan je želio napredovati na poslu pa se nisam previše obazirala na njegova česta izbivanja iz kuće. Odgovaralo mi je što sam imala dovoljno vremena za sebe i svoje prijateljice. No, ubrzo su do mene počele dopirati glasine o njegovoj suradnici koja ga je često pratila na putovanjima i stručnim skupovima. Nisam te tračeve uzimala ozbiljno pa sam kroz šalu upitala Ivana kakve su to gluposti, samo da bih ušutkala zle jezike. Najviše me šokiralo što on nije ni pokušao
poreći da me vara. Odjednom je njegovu suosjećajnost i brižnost zamijenila hladnost i proračunatost. Rekao je da mi već neko vrijeme želi reći da je između nas gotovo i da se namjerava s tom ženom useliti u svoj stan.
– Na koji ti stan misliš? Ne valjda na moj? – upitala sam ga zaprepašteno. Kad mi je odgovorio da to službeno nije moje, već njegovo vlasništvo, zamračilo mi se. Morala sam sjesti i malo se pribrati. Nisam mislila da je moguće ono što sam upravo bila čula. Spustila sam se toliko nisko da sam ga preklinjala za još jednu
šansu, obećavajući da ću napraviti sve za našu vezu. Govorila sam mu da je naša ljubav jača od svih prepreka, da možemo prijeći preko svega i krenuti ispočetka.
Što sam ja više plakala, prezir u njegovim očima postajao je sve očitiji. Čak mi je rekao da mu se gadim tako jadna i očajna.
Dugo mi je trebalo da se oporavim od tog razgovora. Srozala sam se do samog dna, ali si nisam mogla pomoći. Uistinu sam bila spremna oprostiti mu nevjeru i zaboraviti da je htio prisvojiti moj stan. Ne mogu vjerovati da sam bila tako glupa! Tjedan dana nakon svađe nazvala sam odvjetnika, no bezuspješno. Stan je zakonski bio njegov i tu nisam mogla ništa. Dio mene je bio sretan što mi je otac mrtav, kako ne bi morao trpjeti tu sramotu. Sve što je njegov otac godinama
stvarao nestalo je u trenu. Naravno, svjesna sam da je kriva moja lakovjernost.
Tad sam mislila da je ljubav jedino što je bitno, ne želeći prihvatiti da ona ima mnogo lica.
Žao mi je što nisam poslušala Danijeline savjete, ali valjda sam ovu lekciju morala naučiti na vlastitoj koži.
Marinka, 29, Rijeka
Razgovarala: Katarina Brajdić
bglavac
edin.kecanovic
